„Iskreno, ne znam šta tačno očekujem od njih. Samo mi nekad fali da sjednemo i da sve bude normalno, bez plana, bez pitanja, bez toga ko šta treba. A kad se to i desi, brzo mi postaje neprijatno i gledam kako da se izvučem.“ – zapis sa terapije
Postoje porodice u kojima se mnogo govori, a malo kaže. I one u kojima se ćuti, ali ne iz mira, već iz neznanja. I to ne zato što nema ljubavi, već zato što ne postoji jezik kojim bi se ljubav izarzila i pretočila u bliskost. U takvim porodicama emocije su prisutne, ali nisu imenovane. Potrebe se osjećaju, ali se ne komuniciraju, bliskost se želi ali ostaje neuhvatljiva.
Iz ugla sistemske porodične terapije, porodica je dinamičan komunikacioni sistem. Ono što se ne izrazi riječima, sistem će izraziti ponašanjem, kroz povlačenje, napetost, simptome, tišinu ili konflikte bez jasnog povoda. Kad porodica nema jezik za bliskost, ona ne gubi povezanost, već gubi način da je održi.
Bliskost nije osobina pojedinca, već relacijski kapacitet sistema. Ona se ne zasniva na temperamentu, već na iskustvu. Teorija privrženosti daje važan okvir za razumjevanje ovog fenomena i jasno pokazuje da se sposobnost za bliskost razvija kroz ponovljena iskustva emocionalne dostupnosti. John Bowlby je govorio da dijete ne traži savršenog roditelja, već onog koji je dovoljno dostupan, koji vidi, prepoznaje i odgovara na emocionalni signal.
Kad porodica nema jezik za bliskost, ona ne gubi povezanost, već gubi način da je održi
Ako u ranom odnosu emocije nisu bile imenovane, ako su bile minimizirane, ignorisane ili preplavljujuće, dijete uči da ih zadrži za sebe i potisne. Mary Ainsworth je kroz svoja istraživanja pokazala da sigurnost ne nastaje iz stalne harmonije, već iz predvidive emocionalne dostupnosti. Kada ta dostupnost izostane, razvijaju se obrasci izbjegavanja ili pretjerane zavisnosti, koji se kasnije prenose u porodične i partnerske odnose.
U sistemima u kojima nema jezika za bliskost, često se miješaju emocija i ponašanje. Umjesto da se kaže „tužan sam“, kaže se „ništa mi nije“. Umjesto „plašim se“, javlja se iritacija. Umjesto „trebaš mi“, nastaje povlačenje. Porodica tada komunicira indirektno, kroz napetost, tišinu ili rutinu.
U odrasloj porodici to često izgleda kao prostor gdje ljubav postoji, ali se ne izgovara. Briga postoji, ali se pokazuje kroz funkcionalnost, a ne kroz kontakt. Emocije se osjećaju, ali se ne dijele. Sistem funkcioniše, ali ne diše.
Kada emocija dobije ime, ona postaje podnošljivija i za pojedinca i za sistem.
Koncept emocionalne pismenosti dodatno objašnjava ovaj fenomen. Ona podrazumijeva sposobnost da prepoznamo, imenujemo, razumijemo i podijelimo sopstvena emocionalna stanja. Porodice koje imaju razvijen emocionalni vokabular imaju veći nivo povezanosti, bolju regulaciju stresa i veću otpornost na krize. Emocije koje imaju ime postaju podnošljive, dok one koje ostanu bez jezika postaju teret.
Kada odrasli nemaju jezik za sopstvene emocije, djeca ostaju bez modela kako da svoje razumiju.
U praksi često vidimo porodice koje su emocionalno tihe, ali ne i prazne. Tišina u njima nije izbor, već naslijeđeni obrazac.
Strukturalna porodična terapija ukazuje da u ovim porodicama granice često postaju rigidne. Postoji jasno razdvajanje uloga, ali malo emocionalne razmjene. Ili, suprotno, granice su difuzne, ali bez stvarnog kontakta. U oba slučaja, emocionalni prostor ostaje nedovoljno definisan.
Jezik za bliskost ne znači uvijek dijeljenje svega. On biva mogućnost izbora, da mogu da govorim, ali i da mogu da ćutim, znajući da odnos ostaje siguran. To je razlika između tišine koja udaljava i tišine koja povezuje.
Važno je razumjeti da porodice koje nemaju jezik za bliskost nisu samo hladne porodice. Češće su to porodice koje su naučile da je sigurnije ćutati nego osjećati, da je bolje ne tražiti nego biti razočaran, ali i da je stabilnost važnija od bliskosti.
Promjena u ovakvim sistemima rijetko dolazi kroz velike razgovore. Mnogo više je tu kroz male pomake, kroz jednu imenovanu emociju, validaciju, ostajanje u kontaktu kada bi ranije došlo do povlačenja. Promjena jednog elementa mijenja cjelinu i cijeli sistem se reorganizuje. Učenje jezika bliskosti je proces koji zahtijeva vrijeme, toleranciju na nelagodu i spremnost da se bude viđen.
Porodica koja razvija jezik za bliskost ne postaje savršena, već sposobna da nosi emocije bez straha da će se odnos raspasti.
Bliskost ne znači ni stalnu emocionalnu dostupnost, već sigurnost da se odnos može obnoviti. Važno je da postoji prostor u kojem emocija ima ime, a odnos kapacitet da je primi.
Porodica tada ne postaje savršena. Ona postaje fleksibilnija, otpornija i življa, a to je temelj emocionalnog zdravlja jednog porodičnog sistema.
Jer bliskost nije u količini riječi, već u tome da znamo koje riječi trebaju našem odnosu. A porodica koja ih uči, uči i kako da ostane povezana čak i kada je teško.
Dragana Živković,
Psiholog i savjetnik sistemske porodične psihoterapije
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]