U galeriji “Aleksandar Baćko Keković” i amfiteatru Arhitektonskog fakulteta u Podgorici sinoć je svečano otvorena spomen izložba arhitekte Andrije Markuša. Ovom izložbom je započeta serija predstavljanja istaknutih crnogorskih arhitekata u organizaciji Saveza arhitekata Crne Gore i Arhitektonskog fakulteta.
Autor izložbe je Monah Simeon-Slobodan Dragović koji se prvi obratio brojnim poštovaocima djela koje je za života ostavio Andrija Markuš.
– Mi smo se dugo družili. Moga dragog Andriju poznajem kao rođenoga brata. Bio je vanserijska ličnost, ostavio duboki trag i tek će se o njemu pričati. Sve što je zastupao, radio u svom dugom životu on je radio sa jednom istinom i sa zaštitom opšteg interesa. Andrija Markuš nije nikada radio ništa iz svoga interesa, nije radio ni za slavu. Kao arhitekta on je napravio školu ,,Sutjeska”, ta je škola multiplicirana i u Baru i u Nikišiću. Znam da je profesor Bajlon svojim studentima kao uzor davao ovu školu. I danas je ta škola uzorna. Stigao je da bude i profesor u Građevinskoj školi “Marko Radević” dok Arhitektonski fakultet još nije ni postojao. Penzionisao se kao samostalni savjetnik rektora Univerziteta Crne Gore. Bio je nadareni pjesnik. Opjevao je kroz pjesme, sva najznačajnija djela svjetske arhitekture i naše – kazao je Dragović.
Arhitekta Aleksandar Ašanin rekao je da je Andrija Markuš bio svestrana ličnost – arhitekta, pedagog, hroničar i kritičar arhitekture i društvenih pojava, esejista, satiričar, pjesnik i aforističar; crtač, akvarelista, vrstan poznavalac skulpture; autor performansa i performer… Angažovani intelektualac koji se kroz najrazličitije umjetničke žanrove i forme, u vremenima promjenjivim i ni po čemu sličnim, sa jednakim žarom i do kraja borio za svoje nepromjenjive ideale.
– Andrija kao da je imao neke porodične predispozicije da se bavi gradom i ljudskom slobodom. Da se, gradeći kuće i riječi, opire svakom ukalupljivanju čovjeka i svakom, na svoj način, neslobodnom poretku. Na takav „kućni” temelj, lako i prirodno se primilo vrlo temeljno obrazovanje, koje je stekao tokom studija na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu. Primila se, jednako prirodno, i modernistička doktrina koja, kao ni logika tradicionalnog crnogorskog čovjeka i graditelja, nije tolerisala ništa suvišno i nehumano…Čini mi se da je upravo jedan osoben i rijedak spoj modernističkih pogleda na arhitekturu i tradicionalnih pogleda na moral i etiku, ono što je formiralo vrednosni okvir kroz koji je Andrija Markuš posmatrao i tumačio arhitekturu i njene protagoniste – heroje i antiheroje – kazao je Ašanin.
U projektovanju, dodao je, se dokazao relativno rano, već u svojim tridesetim, pobjedom na pozivnom konkursu, organizovanom 1972. godine, na kojem je njegovo rješenje tipske osnovne škole izabrano kao najbolje u konkurenciji radova renomiranih crnogorskih arhitekata – Svetlane Radević i Slobodana Vukajlovića.
On je kazao da danas, godinu od Andrijinog odlaska, sa sigurnošću možemo da kažemo da je njegov doprinos arhitektonskoj istoriografiji Crne Gore toliki da se bez njega ne može zamisliti niti postaviti temelj jedne, nažalost, još nenapisane kritičke istorije arhitekture XX vijeka u Crnoj Gori.
Prof. dr Mileta Bojović, arhitekta, nije bio u prilici da prisustvuje otvaranju izložbe, pa je njegov tekst posvećen Andriji Markušu pročitao crnogorski glumac Simo Trebješanin.
– Andriju sam upoznao kao brucoša 1960, prilikom njegove izložbe karikatura u holu Arhitektonskog fakulteta u Beogradu. Bila je to jedinstvena prilika da se, već na samom početku studija, predstavi studentskoj (i profesorskoj) javnosti. Nastavio je da se bavi karikaturom i aforizmima i da razvija svoj iskričavi kritički duh – kazao je.
On je iz, kako je rekao, ogromnog Andrijinog stvaralaštva izdvojio knjige.
-„Kuće u brdima” objavio je 2007. To je svojevrsni vapaj za zaštitu narodnog graditeljskog nasljeđa, odnosno umjetnosti građenja i življenja u skladu sa okruženjem, ljudskim i prirodnim. Jesmo li morali kolektivno umrijeti, da bismo pojedinačno živjeli, jedno je od bezbroj pitanja, koje nam knjiga postavlja. Promocija knjige „50 neimara Crne Gore” bila je povod za omaž preminulim kolegama iz druge polovine XX vijeka. „Sagoreli” su na vječitom raskoraku između radosti nadanja i strepnje od realizacije… Dobar dio knjige „Kana” posvetio je odbrani Kaninog djela, posebno hotela „Podgorica”. „Sakralna arhitektura Slobodana Dragovića“ pretežno je posvećena kapeli u Staroj Pazovi, koju Andrija smatra jednim od najvrednijih arhitektonskih djela na Balkanu, i Manastiru Svete Trojice u Stanjevićima. Preporučujem vam da čitate Andrijine knjige. On ih je napisao i spasio dušu. I vama će dobro činiti – pročitao je Trebješanin Bojovićeve riječi.
Prof. dr Rifat Alihodžić, arhitekta prisjetio se kolika mu je podrška bio Andrija Markuš, navodeći iskrenost kao jednu od njegovih najbitnijih osobina.
– Ne znam nekoga iz struke da je imao preciznije oko u percipiranju arhitekotonske forme i opšteg oblika. Meni je jako žao što iz te erupcije, energije kreativne, koju je on nosio sa sobom se nije posvetio isključivo arhitektonskoj kritici. Takav talenat koji je nosio u opšte umjetničkom izrazu, to je bio vulkan koji nije mogao da se smiri. Njegov spisateljski rad u arhitekturi je neformalan, on nije poštovao pravila-kazao je Alihodžić i naglasio da ,,ne postoji neko nepočinstvo nad arhitekturom druge polovine XX vijeka, da on nije reagovao”.
Prof. Dragan Radenović, vajar rekao je da je Andrija stvarao u sredini gdje suština ne postoji, gdje nam je perspektiva nevidljiva, neostvariva.
– U krugu gdje suština ne postoji, gdje mi ne postojimo, gdje nam je perspektiva nevidljiva, neostvariva…U takvoj sredini je stvarao Andrija Markuš. U takvoj sredini on je uspio da ostavi dubok trag. Čini mi se da nam je ostavio još jednu pouku, da smrt nas ravna sa besmrtnim. Vjerujem da je besmrtnost ono što svi očekujemo i da je besmrtnost ono što očekuje arhitekturu posebno kao suštinsku dimenziju smisla. Monah Simeon i Andrija Markuš su nam omogućili da idemo putem u koji možemo da vjerujemo i da očekujemo da budućnost ima smisla – rekao je Radenović.
Satiričar Goran Šćekić ukazao je na činjenicu da je Andrija Markuš proučavao Njegoša i Nikolu Teslu i da se u svojim aforizmima nadovezuje na njihova djela.
– Njegov aforizam je nerijetko zasnovan i na igri riječi. Andrija Markuš je, pored svog arhitektonskog opusa, ostavio i djela inspirisana humorom, kritičkim komentarima, aforizmima… Kada su karikatura i aforizam u pitanju, sviđala mi se njegova hrabrost i inat, koji je svojstven svima nama koji želimo da kritikujemo nešto u društvu. On je kroz aforizam i kroz karikature bez dlake na jeziku upirao na bilo koga u Crnoj Gori. Andrija je bio iskren – kazao je Šćekić.
Izložbu je otvorila dekanica prof. dr Svetlana Perović.
Kazala je da ovom izložbom otvaraju i seriju izložbi ,,Inok Simeon” posvećenih renomiranim crnogorskim arhitektima.
– Uz zahvalnost ocu (monahu) Simeonu i saradnicima, zadovoljstvo je što ova galerija večeras odiše otiscima i duhom arhitekte koji je našu profesiju shvatao ozbiljno, odgovorno i do kraja i ne samo kroz arhitektonske realizacije, već boreći se za očuvanje graditeljskih vrijednosti, kroz stav, glas, apel. Njegovi zapisi, eseji i knjige, ostaju kao trajne lekcije generacijama koje dolaze – kako misliti prostor, kako čuvati nasljeđe i kako ostati uspravan u struci. Njegove kritike nijesu bile protiv ljudi, već protiv neuspjelih rješenja, površnosti i odsustva kulture. Branio je arhitekturu i onda kada to nije bilo popularno, ni lako.
Neka ova izložba bude podsjetnik da arhitektura nije samo djelatnost, već moralna i kulturna obaveza – kazala je Perović.
Ona je podsjetila da će, kao što su i najavili, galerije Fakulteta postati otvorene za javne događaje, dostupne za raznolike teme i činioce kulturnog života, a, prije svega za aktivnosti u čijem su središtu prostor i arhitektura.
Kćerka Andrije Markuša, Danka Markuš kazala je da je njen otac bio kreativan u svemu, pa i u roditeljstvu.
– Kao dijete nisam razumjela šta je zapravo želio da nam kaže kada bi govorio o ljudima iz malih sela – onima koji su mogli biti veliki pjesnici, slikari, arhitekte, doktori, ali nikada nisu dobili priliku. Kasnije sam shvatila da je govorio o društvenim uslovima, o razvoju, o tome kako se talent gubi ako mu se ne otvori prostor da se razvije. Drugim riječima – učio nas je da prepoznamo vrijednost u svakom čovjeku. Da vjerujemo. Da podstičemo. Da stvaramo.
Jer Andrija je, prije svega, bio čovjek koji je otvarao prostor drugima- da se izraze, da rastu, da budu ono što jesu – kazala je Danka Markuš.
U ime porodice, zahvalila je svima koji su došli da, kako je kazala, proslave arhitektu Andriju Markuša.
Glumac Simo Trebješanin i glumica nikšićkog pozorišta Maja Stojanović čitali su neka od djela Andrije Markuša.
Priređen je bio i program, koji su svojim muzičkim umijećem upotpunili Milica Radović i Isidora Brajović, kao i hor Hristovog vaskrsenja.
Moderatorka je bila Milica Kralj.
Porodica Markuš donirala je Fakultetu 20 primjeraka knjiga Andrije Markuša.
PR
Foto: B. Šekularac