Centar za rehabilitaciju i oporavak starih lica-Dom starih ,,Duga” u Martinićima je mjesto gdje se spajaju vrhunska profesionalnost, odgovornost, briga i humanost s jednim ciljem – obezbijediti adekvatnu medicinsku zaštitu i njegu i učiniti boravak svim licima prijatnijim. Porodica Iković u čijem vlasništvu je Dom ,,Duga” zajedno sa zaposlenicima Doma ovaj cilj ostvaruje unazad 20 godina, čineći ovu ustanovu domom za sve koji žive u njoj. Sistemsku podršku nemaju, ne očekuju je, ali očekuju razumijevanju za eventualne nedostatke jer rade težak i specifičan posao s najosjetljivijom populacijom.
Direktorka Doma Marina Iković kaže da funkcionišu kao jedna velika porodica, poštujući i indvidualnost svakog od stanara. Kapacitet Doma je 52 mjesta.
-Mislim da ćemo uspjeti da ga proširimo bar za pet-šest mjesta. Potrebe za ovakvim ustanovama su ogromne-kaže Marina Iković.
Duga je prva privatna ustanova ove vrste u Crnoj Gori. Koliko je zahtjevno skoro 20 godina ispunjavati sve uslove neophodne za uspješno funkcionisanje?
-Vrlo je zahtjevno i obavezujuće, nadasve teško. Ali, kako godine prolaze navikli smo na sve probleme i nedaće koje ovaj posao nosi. Radi se o najosjetljivijoj grupi: stara lica, iznemogla, nažalost i mladi ljudi. O bolesnima je suvišno i pričati jer su, pa skoro, sve grupe zastupljene. Podrazumijeva se stručni rad, od stručnih radnika do higijeničara, svi nose ogromnu odgovornost. Poseban osvrt zahtijevaju medicinski tehničari i negovatelji koji su 24h spremni da odgovore svim zahtjevima i svakog trenutka da adekvatno reaguju.Međutim, nije dovoljno biti stručan, u ovom poslu humanost je na prvom mjestu a to naši štićenici itekako znaju prepoznati.
Koji je najčešći razlog zbog kojeg lica borave u Domu? To što nema ko da brine o njima ili što žele da provode vrijeme sa vršnjacima?
-Lica se u domove smještaju uglavnom iz zdravstvenih razloga. Oni borave kući do momenta kada porodica više ne može da u potpunosti odgovori njihovim dijagnozama iz prostog razloga jer im je neophodna briga i njega 24 sata. Pokušavaju, traže načine da što duže brave u svojim kućama, ali dođe momenat kada to zaista više ne mogu. Ima onih koji prosto žele da budu u kolektivnom smještaju, da se druže sa svojim vršnjacima, ne žele da opterećuju djecu, a i najveći dio dana su sami.
Šta je sve dostupno od usluga stanarima Doma?
-Našim stanarima je iskreno dostupno sve, samo da im ne naudi. Funkcionišemo kao jedna velika familija, imaju svoje a opet im je sav prostor u Domu na raspolaganju. Šetaju, idu jedni drugima u posjetu, a na raspolaganju im je medicinska njega 24sata, doktori – internista i pshijatar, svi specijalisti u momentu kada im je to potrebno.
Kako izgleda jedan dan u Domu? Da li praktikujete neke programe koji boravak čine zanimljivijim?
-Dani u domu počinju sa jutarnjom toaletom, onda slijedi terapija, ustajanje, doručak, a nakon toga radnookupaciona terapija. Društvene igre, crtanje, prave se razne stvarčice od gline, plastelina, imaju muzički čas. Naravno, obilježavanje rođendana, praznika prate igranke sa muzikom. Imali smo i par humanitarnih koncerata, svi renomirani pjevači iz Crne Gore su prisustvovali, Dragan Koprivica više puta sa harmonikom, pozorišnom grupom, aforizmima i dr. Sada su u iščekivanju novogodišnjih praznika, takođe ,,igranke”.
Kada vrijeme dozvoli idemo na izlete, obilazimo manastire, jezera, restorane i sl.
Kod nas ustanove ovog tipa plaćaju PDV 21%, u zemljama okruženja to je nemoguće
Da li u radu imate podršku državnih institucija?
-Što se tiče bilo kakvog vida pomoći, nažalost nemamo, niti od resornog ministarstva niti od lokalne samouprave. Sami radimo, sami se borimo, sami uspijevamo. Ne mogu da ne napomenem nešto što je u zemljama okruženja nemoguće, a to je da ustanove ovog tipa plaćaju PDV 21%. Mnogo štićenika imaju porodice u drugim državama gdje je to nerazumljivo. Svako naše pitanje ili molba za nekom subvencijom završeno je sa jednom rečenicom: ,,Vi to naplaćujete”! U redu, naplaćujemo a da li su se isti zapitali šta mi to nudimo, šta ti ljudi dobijaju? Ne, nikad niko.
Na koji način se može uticati da se ta podrška obezbijedi?
-Nakon 20 godina jedino što mogu da kažem je da ne očekujem ništa od bilo koga. Samo se nadam da će imati mrvicu razumijevanja za eventualne nedostatke jer niko ne zna kako je raditi sa ovakvom strukturom ljudi. Napominjem samo sa ovakvim dijagnozama. Nedostaci mogu značiti da je neko pokidao kalendar, polomio sat, tv, pod i sl..To je naša svakodnevica.
U gotovo svim domovima su velike liste čekanja. Kako se taj problem može riješiti?
-Da, evo svjedoci smo da je otvoreno više domova u zadnjih tri-četiri godine. Međutim svaki dom ima velike liste čekanja kao i naš. Smatram da treba raditi na širenju kapaciteta i to smatrati prioritetom, ali nisam optimista. 
Planovi?
-Što se nas tiče teško da možemo planirati širenje jer teško je i sa ovim kapacitetom, a sve je više problema sa radnom snagom. Angažman drugih lica je neophodan.
Planiramo samo da našu ustanovu sređujemo i uređujemo kako bi naši štićenici osjećali lijepo i imali komfor kakav zaslužuju.
Mn.M.
Foto: B. Šekularac