Prva osoba iz Crne Gora koja se popela na Ama Dablam, prva Crnogorka koja je osvojila Materhorn težom, italijanskom rutom je Marija Zogović. Ona pomjera granice sa svakim usponom. Za nju ne postoji riječ ,,ne mogu”.
– Izuzetna mi je čast i zadovoljstvo što sam prva osoba iz Crne Gore, među ženama i muškarcima, koja je kročila na jedan od tehnički najzahtjevnijih vrhova na Himalajima, Ama Dablam. Moje ime ostaće upisano u istoriji crnogorskog planinarstva i visokogorstva, i to me čini veoma ponosnom i srećnom. Upravo to mi je i bio cilj, da uradim za našu Crnu Goru nešto što prije mene niko nije – kaže Zogović za MNE magazin, koja radi u Kancelariji za prevenciju bolesti zavisnosti.
Uspon na ovaj vrh, čije ime u prevodu znači Majčina ogrlica, imao je posebnu simboliku. Posvetila je ovaj podvig majci.
– Moj motiv je bio mnogo dublji. Bio je toliko snažan da sam u svakom trenutku znala da ću, ako mi vremenski uslovi dozvole, popeti Ama Dablam. Željela sam još jednom da budem djevojčica koja grli majku i koja je, na neki način, njena ogrlica. Izgubila sam je prije 24 godine, a ta želja je rasla iz dana u dan. Na vrhu su mi se oči napunile suzama. Bile su to oči koje su gledale u prošlost i u jedno bezbrižno djetinjstvo kojim je carovala majčinska ljubav – s puno emocija opisuje Zogović pogled s vrha. 
Nije imala posebne pripreme za ovaj poduhvat.
– Skoro svakodnevno se bavim nekom fizičkom aktivnošću – planinarenjem, alpinizmom, kanjoningom, skijanjem, trčanjem, plivanjem… tako da sam uvijek spremna za nove poduhvate i izazove. Ono što je, međutim, najvažnije za ovakve uspone, jeste imati mirnu glavu. Za tu mirnu glavu malo je ,,kriva” priroda, malo životne okolnosti, ali najviše dugotrajan rad na sebi – ističe naša sagovornica.
Na pitanje o najzahtjevnijem dijelu uspona, odgovara da je na Himalajima sve zahtjevno i teško, ali na kraju i jednako lijepo.
– Izdvojila bih vožnju džipovima. Zbog nevremena, avioni nisu letjeli, pa smo se od Lukle do Katmandua vozili po blatnjavom planinskom terenu. Za 30 sati prešli smo 300 kilometara, što je bilo bolno i frustrirajuće, posebno jer smo nas dvije tokom cijelog puta dijelile jedno sjedište. Ipak, najzahtjevniji dio puta za mene je bio sklapanje finansijske konstukcije, od trenutka kad sam donijela odluku da idem, pa sve do polaska na put. Bez finansijske podrške prijatelja sve ovo bi bilo teško izvodljivo. Ovo je i njihov uspjeh – naglašava Zogović.
Posmatrajući snimke, poprilično je bio impresivan njen spust izuzetno uskim Mushroom Ridgeom.
– Kad radim stvari koje zahtijevaju stopostotni fokus, gdje nemate pravo na grešku i koje možda drugim ljudima izgledaju sulude i previše opasne, tada se osjećam najbudnijom, živom. U tim trenucima ne postoje problemi svakodnevnog života. Postoji samo planina, ja i sadašnji trenutak. Svi dobro znamo da se punoća života ogleda u mogućnosti da istinski budemo prisutni i zbog toga se osjećam privilegovanom – prenosi Zogović kakav je u njoj osjećaj budio taj spust.
Edmund Hilari govorio je kako nisu planine ono što zapravo osvajamo, već sebe. Što su nju same planine i dolasci do vrhova naučili?
– Sa svakim novim vrhom na koji sam se popela, osjećala sam pobjedu. Ne nad planinom, već nad samom sobom. Svaki uspon je bio pomjeranje sopstvenih granica. Zato se odavno ne pitam da li nešto mogu ili ne, već da li ja to želim ili ne. Planina me naučila smirenosti, strpljenju i oprezu. Pokazala mi je koliko sam sićušna i koliko duboko poštovanje prema njoj moram imati. Na kraju, planina je uvijek ta koja ima posljednju riječ – smatra naša sagovornica.
Za nju u Crnoj Gori ne postoji planina sa pogledom koji nije lijep.
– Kada je riječ o primorskim planinama, izdvojila bih Rumiju. Ako se popnete na njen vrh, uzivaćete u pogledu na more, ali i Skadarsko jezero, rijeku Bojanu i Prokletije. Takođe, jedan od najljepših pogleda pruža i Volušnica na Prokletijama. Oba vrha pristupačna su i ljudima bez prethodnog planinarskog iskustva, pa su to ujedno i moje preporuke za početnike – ističe naša sagovornica.
Ima još snova koji čekaju na mene, poručuje ona.
– Kao što je Olimpijada san svakog sportiste, tako su Himalaji san za mene, jer u svijetu planina ne postoji ništa veće. Još dok se nismo bili ni popeli Ama Dablam, ja sam već razmišljala o tome kako ću se ponovo vratiti u Nepal. Toliko me je sve tamo očaralo. Kao sljedeći korak, voljela bih da se okušam na nekom vrhu preko 8000 metara, a potom i na Everestu – zaključuje ovom željom Zogović priču za MNE magazin.
B. Radonjić
Foto: Privatna arhiva