“Ja baš ne razumijem zašto smo morali svi da budemo tu. Bilo bi mi lakše da smo samo mi, odrasli tu. Da Vam ukratko predstavimo problem, da nam vi date savjete i dalje radite sa našom devetogodišnjom ćerkom. Kao što smo već rekli, imamo problem sa njenim ponašanjem. Bila je izuzetno poslušno dijete do skoro. Onda su počeli problemi prvo u školi, učiteljica se često žali na njeno ponašanje. Ubrzo nakon toga i mi smo primijetili promjenu kod kuće. Svakodnevne svađe i nezadovoljstvo postale su dio naše svakodnevnice. Dugo smo pokušavali sami da prebrodimo sve to, ali sada smo i mi kao roditelji izgubljeni, ne znamo šta radimo…”
Roditeljstvo je zahtjevan proces, to je činjenica koju često olako previdimo. Od trenutka kada postanemo roditelji, pa do kraja života, nosimo tu ulogu i stalno se razvijamo kroz nju. Iako se često govori da roditeljstvo dolazi „prirodno“, ono zapravo zahtijeva mnogo truda, ulaganja i posvećenosti, bez garancije da će ishod uvijek biti onakav kakav priželjkujemo.
Pitanje „da li sam dobar roditelj?“ obično se ne javlja u trenucima mira i povezanosti, već onda kada se suočimo sa teškoćama, nesigurnošću ili sukobima sa djetetom. Izazovi su prirodan dio svakodnevnog života, ali ponekad situacije koje porodica proživljava prevazilaze njene trenutne kapacitete. Tada je važno da roditelji imaju podršku. Najčešće je pronalaze u bliskoj okolini, među prijateljima, članovima porodice ili drugim roditeljima koji prolaze kroz slične situacije. Međutim, ponekad je potrebno uključiti i stručnu pomoć.
Terapeutski rad sa djecom uvijek uključuje i povremeni rad sa roditeljima. Kada roditelji učestvuju u procesu, stvara se prostor da se cijela porodica poveže na novi način
Kada roditelji potraže stručnu podršku, najčešće vjeruju da pomoć treba djetetu, da ono nauči da se bolje nosi sa emocijama, stresom ili neprijatnim situacijama. Stiče se utisak da je dijete uključeno u terapijski proces kako bi se „popravilo“. Ipak, često se zaboravlja da roditelji imaju ključnu ulogu u tom procesu i da rad sa njima predstavlja jednako važan dio terapije kao i rad sa djetetom.
Terapeutski rad sa djecom stoga uvijek uključuje i povremeni rad sa roditeljima. Promjene u ponašanju djeteta često su način na koji ono komunicira ono što ne umije da izrazi riječima. Uloga terapeuta nije da pronađe krivca, već da pomogne porodici da razumije šta se kroz ponašanje djeteta zaista govori. Kada roditelji učestvuju u procesu, stvara se prostor da se cijela porodica poveže na novi način.
Roditelji tada uče da prepoznaju sopstvene reakcije, one trenutke kada brzopleto odgovaraju na neprijatna osjećanja deteta, iz neznanja, nesigurnosti ili sopstvenih rana koje su ostale nezacijeljene. Ponekad roditelji ni sami nemaju razvijene kapacitete da se nose sa ljutnjom, tugom ili frustracijom, pa ih te emocije djeteta dodatno uznemire. Ili dječije ponašanje “dodiruje” njihova nezadovoljstva ili „nezavršene poslove.“ Zbog toga je važno da se u terapijskom procesu paralelno jačaju kapaciteti i djece i roditelja, da i jedni i drugi nauče kako da razumiju i iskažu osjećanja.
Uključivanjem roditelja, terapeut dobija potpuniju sliku porodične dinamike, a proces postaje jasniji. Dijete tada dobija važnu poruku: da nije samo, da nije „problem“, već dio porodice koja zajedno uči i raste. Na taj način, ono što se u početku činilo kao teškoća, postaje prilika. Prilika za rast, bliskost i kvalitetniji međusobni odnos.
Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]