Anđela Marunović oduvijek je sanjala da se bavi glumom. Taj san sada sanja otvorenih očiju i s mnogo uspjeha.
Nedavno je, za ulogu Stele u predstavi Borisa Liješevića ,,Naličje”, nagrađena priznanjem koje nosi ime izuzetnog glumca Rejhana Demirdžića i to na jednako kultnom teatarskom festivalu, MESS u Sarajevu.
U razgovoru za MNE magazin kaže da je ova nagrada dirnula na nivou koji nije lako objasniti. Zahvalna je žiriju ,,što su naglasili ono što je meni najvažnije u glumi-nesebično davanje na sceni”.
Lice i naličje, ističe ona, nisu dvije strane istog već ogledalo onog što više ne smijemo zaboravljati: Ne postojimo jedni bez drugih!
Koliko Vam znači što Vam je uručena nagrada koja nosi naziv po velikom glumcu Rejhanu Demirdžiću i kako ste Vi doživjeli ovo priznanje za svoju interpretaciju svega što ,,Naličje” nosi u sebi kroz ulogu Stele?
– Ova nagrada me dirnula na nivou koji nije lako objasniti. Rejhan Demirdžić je bio simbol autentičnosti, izražajne glumačke igre i vjere u pozorište kao prozor istine. Dobiti nagradu koja nosi njegovo ime, u Sarajevu, na jednom od najznačajnijih pozorišnih festivala za mene ne predstavlja krunu, nego kompas. Podsjetnik da vrijedi ostati vjeran onome u šta vjeruješ.
U obrazloženju žiri je istakao da ste nagradu dobili ,,zbog snažnih izvedbenih sredstava, precizne glumačke igre i nesebičog davanja na sceni”. Kako Vi gledate na ovo prepoznavanje Vaše izvedbe od strane žirija koji su, pored glumice Emine Muftić, činili režiserka Li Delong i režiser i koreograf Tomas Stejerti?
– Zahvalna sam što su naglasili ono što je meni najvažnije u glumi-nesebično davanje na sceni. To je nešto što se ne može ,,odglumiti” dok se tehnika dâ usavršiti. Ja ne vjerujem u polovične emocije, radnje i istine u glumi. Počastvovana sam jer su ljudi koji razumiju pozorište to prepoznali.
S obzirom na uvijek zanimljiv i specifičan način rada režisera Borisa Liješevića, kako je Vama bilo graditi ulogu Stele s njim?
– Boris Liješević je reditelj koji postavlja pitanja na koja nemaš gotove odgovore – i dok ih tražiš, napravio si ulogu. ,,Naličje” je Borisov autorski projekat pa smo Stelu gradili po uzoru na vrlo autentičnu ličnost iz stvarnog života koja je usljed neprijatnih životnih okolnosti morala prerano da odraste. Stela je brza, snalažljiva, nepredvidiva, duhovita i srčana.
– Naličje je priča o vremenu čiji je Bog postao novac, a molitva – sticanje. O vremenu koje ne bira sredstva. O iscrpljivanju dužnika do posljednjeg centa. O čovjeku koji više ne vidi čovjeka. O čovjeku koji zaboravlja na postojanje. Priča o vremenu koje je izgubilo lice i koje više ne razlikuje lice od naličja – kaže se o predstavi. Vaš komentar na ovo vrijeme bez lica i naličja? Gdje se izgubio čovjek?
– Kad novac postane religija, čovjek prestaje da vidi čovjeka. Živimo u vremenu u kojem su maske postale udobnije od lica. Možda je oduvjek bilo tako, međutim, danas sve traje kraće, pa se i licemjerje troši brže. Čovjek se nije izgubio samo se previše navikao na privid i upravo zato umjetnost ima smisla: da nas prodrma i podsjeti da smo živi, da još uvijek razlikujemo toplinu od buke. Lice i naličje nisu dvije strane istog već ogledalo onog što više ne smijemo zaboravljati: Ne postojimo jedni bez drugih!
Između ostalih, predstava se bavi mladima koji odlaze u inostranstvo u potrazi za boljim životom, ali i onim koji se gube u kandžama droge, mafije, ginu u obračunima klanova. Kakva je Vaša poruka onima koji ostavljaju takav svijet mladima, a ne bi trebalo?
– Ne mislim da su mladi izgubljeni, nego da su umorni od neiskrenosti. Odrasli često zaborave da svaka generacija nasljeđuje ne samo sistem, nego i ton, način na koji se govori o svijetu. Mladi ne bježe od zemlje, nego od beznađa. A za to nisu krivi oni koji odlaze, nego oni koji su ostali i ćutali.
Lice i naličje nisu dvije strane istog već ogledalo onog što više ne smijemo zaboravljati: Ne postojimo jedni bez drugih!
Poruka je da ćutanje ima cijenu, ali je ima i hrabost. Ukoliko nastavimo da se opredjeljujemo za prvu opciju-svi gubimo.
Kao neko ko se konstantno bori za ljudska prava, kako vidite situaciju u tom segmentu u Crnoj Gori?
– Crna Gora ima hrabre pojedince, ali sistem ne prepoznaje riječ ,,odgovornost”. Prava ne smiju da budu statistika, već svakodnevni odnos prema drugom čovjeku, prema onome ko je slabiji, drugačiji, tiši. Isto tako, prava ne smiju biti apstrakcija već svakodnevni test empatije, kako reaguješ kad vidiš nepravdu, a ne tiče te se direktno. Po tome se mjeri napredak.
U intervjuu za Pozornicu citirali ste Terensa Mana koji je istakao: „Film će vam donijeti slavu, televizija novac, a pozorište će vas učiniti boljim.“ Na koji način je Vas ,,pozorište učinilo boljim”?
– Da bih branila lik koji igram, moram ga suštinski razumjeti a to zahtijeva empatiju, kritičko mišljenje i sposobnost da sagledam svijet iz tuđe perspektive. Ta vježba razumijevanja prenosi se i na život. Pozorište mi je istančalo čula, osjećaj za nijanse i učinilo me prisutnijom, kako na sceni, tako i van nje. Na kraju.. počneš da prepoznaješ ljude koji ,,igraju” i one koji stvarno postoje.
Koji su to sljedeći projekti u kojima učestvujete?
– We’ll stay in touch. 🙂
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva