Između dvije velike zgrade stali su sinoć velikani ,,Leb i sol” i poslužili najljepšu muzičku gozbu iz svoje bogate trpeze.
Vjetar je pronosio Podgoricom vanvremenske zvuke njihovih numera.
Iz 50-godišnje riznice pred goste su iznijeli ,,Mariju”, ,,Kako ti drago”, izvezli predivan ,,Ručni rad”. Tu je bio i briljantni ,,Skakavac”, zatim ,,Bistra voda” koja je razbistrila i pročistila dušu, ,,Jovano Jovanke” dobila je novo ruho, dok je publika zapjevala u numeri ,,Uči me majko karaj me”.
,,Raspukala Šar planina” ostavljena je za bis.
Ovaj nastup bio je prava poezija, a napisali su je Bodan Arsovski, Kokan Dimushevski, Dimitar Bozhikov i Mihail Parushev.
ARSOVSKI: Crnogorska publika i naša muzika veoma su bliski
– Crna Gora svake godine mora da je prisutna u mom životu, da li kada sam kao klinac dolazio s tatom i mamom na odmor u Sutomore, Petrovac, Kamenovo, Budvu. To je bilo šezdesetih, sedamdesetih godina, početak, a onda kad je krenuo ,,Leb i sol”, u Crnu Goru moraš da dođeš. Bili smo dva puta, ‘80. i ‘81, to su bile čuvene jadranske turneje i uveče polazili na njih iz Crne Gore. Od Bara do Tivta i Herceg Novog, tu je bilo puno koncerata, na stotine. U zadnje vrijeme ne postoji godina da ne dođemo u Crnu Goru. Mi smo veoma bliski, publika i naša muzika – nižu se sjećanja jednog od osnivača grupe ,,Leb i sol”, basiste Bodana Arsovskog u razgovoru za MNE magazin.
Pominje Dragoljuba Đuričića koji je ostavio neizbrisiv trag u tom sastavu.
– Prošle godine napravili smo oproštajni koncert za Dragoljuba u Herceg Novom, na tvrđavi. Naš Dragoljub je poznat po tome da je odsvirao dvije najznačajnije kompozicije grupe ,,Leb i sol”, a to su ,,Bistra voda” i ,,Uči me majko, karaj me”. Ono što je on odsvirao u ,,Uči me majko, karaj me”, učiće se na akademijama, u školama kako se to svira. Nije to jednostavno. To samo Crnogorac može da odsvira – izgovara Arsovski kroz smijeh.
Na pitanje kakve emocije u njemu izaziva sjećanje na sami početak stvaranja benda ,,Leb i sol”, pa sve do danas, kaže:
,, Pedeset godina nije malo. Kad smo krenuli ‘76, ja sam imao 19 godina. Računam da do 19 je bilo lijepo, a poslije 19. još ljepše. Izdržali smo toliko godina. Ali, vidi, predstavili smo se kao vrhunski instrumentalisti i počeli smo da živimo i radimo u veoma kreativnom vremenu, gdje je stvaralaštvo bilo vrlo bitno. Nekada su postojale veoma velike inicijative u muzici na svjetskom nivou, kao što su ,,Bitlsi”, ,,Stonsi”, ,,Pink Floyd”, ,,Weather Report”, u Jugoslaviji ,,Time”, ,,Bijelo dugme”, nakon njih ,,Smak”. Javila se plejada stvaralaca koji smo stvarali svijet za koji smo mislili da će u budućnosti biti onakav kao što ga mi stvaramo. U stvari, nije tako ispalo. Svijet su napravili drugi ljudi, a ne umjetnici, što je šteta”.
Kako bi okarakterisao sadašnji ,,Leb i sol”, što je on donio novo njegovom sviranju i njegovoj duši?
– Moj prijatelj, Kokan Dimushevski, klavijaturista, kaže da je ovo najbolji ,,Leb i sol”. Što je dobro, ova atmosfera koja vlada u bendu, pogotovo kad putujemo, kad se družimo, to je stari ,,Leb i sol” rijetko kad imao. Uvijek je bilo nešto tenzično, što mi se nije baš puno svidjelo i često puta sam izigravao medijatora. Nekad me je bolio stomak od tih gluposti, a ovo sad, mi smo non-stop u vicevima, u dobrom raspoloženju. To utiče i na sviranje, da znate. Možda je ovo, kako Koki kaže, stvarno najbolji ,,Leb i sol” do sada – pojašnjava naš sagovornik.
Kaže da razlog zašto ne stvaraju muziku nije u idejama, već što je ,,mnogo razočaran u diskografske kuće”.
– Više nisu oni ti koji treba da te podrže na umjetničkom planu. Samo gledaju da li si ti interesantan za brzi profit. Naša muzika nije brzoprofitna i to je ono što njima smeta da ulažu u nas i da nas promovišu. Na primjer, ‘84. izašao je naš album ,,Kalabalak”. Na tom albumu je bila jedna kompozicija koja se zove ,,Bistra voda”. Mi smo ,,Bistru vodu” svirali tri, četiri godine na turnejama i publika uopšte nije reagovala. Ali, nakon toga bila je euforija, naj pjesma, izazivala je velike emocije kod publike. To znači da smo mi bend čija kompozicija ne mora odmah da upali, a to diskografske kuće ne kapiraju. ,,I Taka Nataka” ima odlične kompozicije, ali tek sada se pojavljuje na koncertima koja je ta koju publika voli. I sad, ako mi napravimo novi album, mi ćemo ga napraviti za publiku, ona će kad-tad to da primi, ali ovi (diskografske kuće) su pokvareni, nisu za umjetnički ,,dil” – rekao je Arsovski.
Što je to u antici što ga najviše fascinira, nadahnjuje za stvaranje kompozicija za solo i pozorišne projekte?
– Sad ću ti kazati nešto, to nisam nikada ovdje rekao. Što me je najviše privlačilo u toj antici? Prvo me je zvao jedan reditelj, da stalno radim s njim te pozorišne predstave. Stojan Stojanovski se zvao. Radili smo ,,Medeju” i ,,Bahantkinje”, po Euripidu. Privlačila me je vječita istina koja stoji i ne mijenja se, vječita ljudska psiha koja je isto nepromjenjiva. Ja sam mislio da se to mijenja, da ljudi postaju sve bolji i bolji i humaniji, jer su nas tako vaspitavali. To ne, oduvijek su bili ljubomora, odmazda i zavist. Ljubav, neostvarena ljubav i sve je ostalo gotovo nakon toga. To me je interesovalo, jer je proizvodilo neke dublje emocije, što znači da su i zvuk i kompozicija bili kompleksniji i mističniji. Za teme u tim predstavama sam tražio inspiraciju isto u folkloru. Kad vidiš neku melodiju, današnju i polako počneš da skidaš note koje su ,,došljaci”. Malo otomanske, malo modernističke, malo vizantijske, sve to baciš sa strane i ostane nešto golo. Meni je to golo bila inspiracija – objasnio je Arsovski.
Tekst i foto: Bojana Radonjić