“Trenutno smo u fazi priprema za školu. Trudim se da sinu pričam da će sve biti okej, da je to samo malo drugačije od vrtića. Međutim, osećam da, svaki put kad se pokrene ta tema i ja postanem uznemirena. Kao da se uplašim. Šta ako se on ne snađe? Šta ako se ja ne snađem u svim tim promjenama? Šta ako ja ne budem dovoljno dobro organizovana? Osjećam da pomjeram fokus sa njega, na mene, a ne želim to…”
Septembar je mjesec koji često nosi simboliku novih početaka. Polasci u vrtiće, škole i na fakultete ne donose promjene samo djeci, već i odraslima. Ove promjene utiču na čitav porodični sistem. Iako su djeca ta koja se nalaze u fokusu adaptacije, roditelji se često povlače u pozadinu, kao da nisu oni ti koji se mijenjaju i prilagođavaju. A zapravo – i te kako jesu.
Za mnoge odrasle, septembar znači povratak rutini. Djeca se vraćaju obavezama, školskim rasporedima, vannastavnim aktivnostima. U isto vrijeme, roditelji izlaze iz ritma odmora i vraćaju se svakodnevnim zahtjevima – ali uz dodatni pritisak da sve ponovo funkcioniše besprekorno.
Neki roditelji se sa septembrom susreću po prvi put u novoj ulozi. Bilo da dijete kreće u vrtić, školu ili fakultet, roditelji ga podržavaju, osnažuju i pripremaju za ono što dolazi. U tom procesu, i sami prolaze kroz sopstvenu adaptaciju. Tako kroz osnaživanje djeteta, često nesvjesno pokušavaju da podrže i sebe za ono što dolazi.
Septembar je često zahtjevan mjesec, u kojem su svi porodični sistemi u pokretu. On pokreće emocije, otvara nova pitanja i poziva roditelje da se adaptiraju, baš kao što to traže od svoje djece
U svakodnevici se rijetko ostavlja prostor da odrasli priznaju sopstvenu potrebu za prilagođavanjem. Očekuje se da budu spremni odmah – organizovani, staloženi, funkcionalni, bez zastoja. Promjena koja dolazi spolja često zahijteva i unutrašnje pomjeranje. Kod nekih ona prođe tiho, gotovo neprimjetno. Kod drugih izaziva talas misli, osjećanja i preispitivanja koji se spolja ne vidi, ali se iznutra jasno osjeća.
Polasci i odvajanja donose i zabrinutost, ali ne samo za djecu i njihovo snalaženje. Mogu probuditi osjećaj gubitka kontrole, krivicu, neizvjesnost, pa i tihi žal za prethodnim periodom. Ponekad roditelji preispituju sopstvene odluke – da li je vreme bilo pravo, da li je izbor bio dobar, da li su nešto mogli drugačije.
Kada adaptacija ne ide onako kako su očekivali, roditelji se suočavaju s dodatnim sumnjama – koje često upućuju ka sebi. Javlja se misao da su možda negdje pogriješili, jer njihovo dijete ne reaguje kao ostala djeca. Te sumnje, kada se ne izgovore, ostaju neprovjerene. A ono što ostaje neizgovoreno, lako se pretvara u istinu – barem onu ličnu.
U tim trenucima, osjećanje stida može da postane vrlo prisutno. Stid zbog toga što roditelj ne osjeća da je dovoljno dobar, jer teškoće ne bi trebalo da postoje ako je „sve urađeno kako treba“. Taj stid često vodi u tišinu, u povlačenje. U pokušaj da se sve „riješi u sebi“, bez oslanjanja na partnera, bez traženja podrške.
Usamljenost u tom iskustvu dodatno pojačava težinu. Dijeljenje se odlaže, jer postoji strah da će emocije naići na nerazumijevanje ili osudu. Ipak, ono što u toj tišini često najviše nedostaje jeste – prostor. Prostor da osoba bude saslušana. Da njene sumnje budu priznate, njene emocije potvrđene. Nekima je dovoljno da izgovore ono što ih pritiska. Nekima znači da čuju da nisu sami.
Svaka osoba razvija sopstvene mehanizme suočavanja sa izazovima. Ipak, postoje situacije koje kod većine ljudi aktiviraju sličan osećaj opterećenja. Septembar je često upravo takav – zahtjevan mjesec, u kojem su svi porodični sistemi u pokretu. To je mjesec koji ne mijenja samo rasporede. On pokreće emocije, otvara nova pitanja i poziva roditelje da se adaptiraju, baš kao što to traže od svoje djece.
Autorka: Ljubica Aničić, psiholog i gestalt psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]