MAGAZIN SLAJDER
PRIČA DOKTORKE IZ ZAGREBA: Na Zapadu se radi sto sati sedmično i nema mita
Dalan Sow Read dio odmora provela na Braču
-Bijela uniforma, razbacivanje latinskim i stručnim terminima i obavezna distanca prema pacijentima nisu, kao što to neki ljekari još uvijek misle, bit medicine. Onima koji se spremaju van poručila bih da se prisjete poniznosti, a zaborave na bahatost i aroganciju. Ukoliko se nadaju da će, zbog većih plata za par godina rada u inostranstvu postati Rokfeleri, grdno će se razočarati, jer mi ljekari smo svuda u svijetu radnička klasa, a ne aristokratija. Poštuju nas, no to se poštovanje ne zarađuje u paketu s velikom platom, nego sa znanjem koje stičemo i trudom koji ulažemo u svoj profesionalni rast i razvoj. Planirate li raditi na Zapadu, pripremite se na 80 do 100 sati rada sedmično i zaboravite na mito-kaže za Index Dalan Sow Read, doktorka koja je prije dvije decenije, s diplomom zagrebačkog Medicinskog fakulteta, otišla u Ameriku gdje je najprije počela raditi u indijanskom rezervatu, a danas je ugledna profesorica te ima vlastitu ordinaciju u Bruklinu.
Iako je medicinu završila u roku, s prosjekom ocjena 4,5, kći Zagrepčanke i stranog studenta u ratnim devedesetim godinama u Hrvatskoj se nije mogla zaposliti. Zbog tamne puti na razgovorima za posao doživljavala je neugodnosti i provokacije. U sjeni predrasuda, talent mlade doktorke u njenoj rodnoj zemlji ostao je potpuno nezapažen. Dalan je ostvarila svoj američki san te je već treću godinu zaredom među 100 najboljih pedijatara u Njujorku. Zbog iznimno visokog rejtinga koji je dobila zahvaljujući zadovoljnim pacijentima, u njenu ordinaciju u Bruklinu dolaze i pacijenti iz udaljenih američkih država.
Ovog ljeta je posjetila Brač i prisjetila se vremena koje je prethodilo njenom odlasku iz Hrvatske čak na drugi kontinent…
-Moje završne mjesece studiranja na Medicinskom fakultetu u Zagrebu obilježilo je mučno ratno vrijeme. Nakon što sam 1992. diplomirala, trebalo je odraditi staž, što je bilo vrlo teško pa sam odlučila volontirati na Svetom Duhu. Tek nakon nekoliko mjeseci uspjela sam odraditi staž koji je bio strahovito intenzivan jer su bolnice bile pune ranjenika i izbjeglica, te sam već kao mlada i neiskusna početnica, sama brinula o čitavom odjelu. Nakon stažiranja sam krenula u potragu za poslom, sanjala sam i o specijalizaciji iz pedijatrije, no ispostavilo se da je to nemoguća misija. U mom rodnom Zagrebu posla za mene nije bilo. Niko me nije želio zaposliti jer sam „mješanka“, majka mi je Zagrepčanka, a otac je došao iz Gvineje na studije, dobio državljanstvo i ostao u Hrvatskoj. Nakon što su mi se snovi u Hrvatskoj srušili, odlučila sam otići negdje gdje su ljudi tolerantniji i otvoreniji – prisjeća se dr. Dalan Sow Read događaja iz devedesetih…
U sjećanju joj je, kaže, ostao i diskriminirajući odnos prema ženama koje u poslovnom svijetu nisu ravnopravne čak ni kada su obrazovanije, talentovanije i sposobnije od svojih muških kolega.
-Kod nas je medicina i dalje „muški svijet“. Kolege su me gledale kao interesantnu, lijepu, zgodnu, egzotičnu ženu, a ja sam željela da u meni vide osobu iza koje su sati i sati učenja i u kojoj je velika želja za novim znanjima, osobu koja zaslužuje isti nivo poštovanja. Na žalost, karijeru ovdje možeš najbrže graditi kroz vezu s nekim od starijih, već renomiranih doktora, a tu cijenu nikada ne bih pristala platiti. Stoga sam 1994. definitivno odlučila spakovati kofere i otići u Ameriku. Iako je bilo teško, nisam se pokajala jer sam tamo kao žena, u profesionalnom smislu, potpuno ravnopravna sa svojim kolegama -kaže dr. Sow Read.
U Njujork je došla s hrvatskom diplomom, ali je morala krenuti iz početka. Put ju je odveo u Oklahomu gdje je dobila i svoj prvi posao u indijanskom rezervatu.
-Kada završiš medicinu u nekoj drugoj zemlji, u Americi s tom diplomom moraš zaboraviti da si doktor, te ponovo pronaći poniznost i krenuti od početka. Budući da se nisam odmah mogla zaposliti kao ljekar, počela sam raditi kao asistent na kardiovaskularnim istraživanjima u epidemiološkom centru Oklahoma Sitija. Radila sam intervjue s Apačima, Kajovama i Komančima, te preglede i dijagnostiku, ali ne i liječenje- prisjeća se ugledna doktorka ni malo lakog početka svoje američke karijere.
Otežavajuća okolnost bilo je i slabo poznavanje engleskog jezika zbog čega joj je trebao i po čitav dan da pročita stranicu stručnog teksta.
-Tek kada sam počela razumjeti američke standup komičare, znala sam da je moj mozak konačno počeo razmišljati na engleskom i da sam spremna pristupiti testu koji se mora i pročitati i riješiti za 60 sekundi. Nakon što sam položila tzv. Step 1, ispit cjelokupne bazične medicine, a zatim i Step 2, konačno sam mogla nostrifikovati hrvatsku diplomu. Od tog trenutka, kada sam dobila ECFMG certifikat, po drugi put sam u životu, ali prvi put u Americi, postala doktorka, ali u struci se nisam mogla zaposliti sve dok ne završim i specijalizaciju za koju aplicira užasno mnogo kandidata. U Americi je specijalizacija zagarantovana samo onima koji su postigli odlične rezultate na testovima, dok je sudbina onih koji su završili medicinu kao prosječni ili ispodprosječni studenti, vrlo neizvjesna – pojašnjava naša sagovornica.
Rezultati koje je postigla omogućili su joj povratak u Bruklin gdje je dobila specijalizaciju i to onu o kojoj je sanjala u Hrvatskoj.
-Bile su to tri vrlo naporne godine. Imala sam bebu od devet mjeseci, a tokom specijalizacije opšte pedijatrije radila sam i po 80 sati sedmično. Potom sam upisala još tri godine subspecijalizacije. Za sve to vrijeme radite mnogo, danima ne izlazite iz bolnice, a platom koju primate jedva pokrijete troškove života. Nakon što sam završila subspecijalizaciju, zaposlila sam se kao profesor u bolnici gdje radim sa studentima adolescentne medicine, a otvorila sam i svoju privatnu praksu- kaže dr. Sow Read koja je danas direktorica programa istraživanja na odjelu za adolescentnu medicinu.
Na pitanje je li joj znanje koje je stekla na zagrebačkom Medicinskom fakultetu bilo dobar i dovoljan temelj, kaže da studenti u Hrvatskoj kroz obrazovni sistem dobijaju mnogo znanja, no ono je pasivno i treba ga aktivirati.
-Profesori studente uče onome što i sami mogu pročitati u knjigama umjesto da ih uče kako konstruktivno razmišljati. Nije problem napamet nabiflati sve o, na primjer, slijepom crijevu te potom otići na ispit i to izrecitovati, poput pjesmice,ali budući doktor treba naučiti kako komunicirati s pacijentom kako bi uopšte otkrio da je riječ o problemu sa slijepim crijevom. Zato je vrlo važno, osim s knjigama, provoditi i vrijeme s pacijentima. Doktori studentima na vizitama trebaju pokazati da je dobar kontakt s pacijentom, otvoren, jednostavan razgovor, bez razbacivanja stručnim terminima, temelj uspješnog liječenja- kaže naša sagovornica.
Doktori u Americi svakih 10 godina ponovno idu na polaganje ispita, koji je svaki put sve složeniji. U zavisnosti od nivoa znanja i iskustva te potreba klinike, dogovara se i plata. Zanimljiv je i podatak da su na uglednijim klinikama plate doktora manje jer je raditi na tako prestižnom mjestu veliki plus u i odskočna daska u karijeri…kaže dr. Dalan Sow Read koja uskoro u Bruklinu planira i novi projekt koji uključuje i otvaranje velikog centra za adolescente.
Iako joj je daleka zemlja omogućila ono što rodna Hrvatska nije, za nekoliko se godina ipak planira vratiti u zemlju gdje su njeni najbliži. Želja joj je da godine do penzije odradi u maloj ordinaciji na nekom pitomom hrvatskom ostrvu gdje se svi stanovnici međusobno poznaju i gdje nema otuđenosti.
Autorka: Sanja Rapaić
Izvor: Index.hr
