KOLUMNE SLAJDER
RAZVOJNI CENTAR INTEGRA: U vrtlogu brige
“U posljednje vrijeme non stop sam zabrinut. Naročito mi je teško ujutru, po buđenju. Budim se sa osjećajem pritiska u grudima i oblakom brige, a ni sam nisam siguran više oko čega. Jednostavno mi je sve postalo teško i ne znam kako ću. Iscrpljen sam i umoran. Imam doživljaj da sam konstantno zabrinut i da se i za najmanju sitnicu pitam da li ću moći. A šta me sve čeka. Ne sjećam se kada sam se iskreno poradovao i nasmijao iz srca nečemu. Samo brinem, brinem, brinem…“
,,Brinem da…”
Kada bismo ovu imaginarnu zabrinutu osobu pitali da razvrsta i jasno izrazi svoje brige sa po jednom rečenicom, to bi moglo da izgleda ovako: „Brinem da ne ostanem bez posla, jer ne radim dovoljno“ , „Brinem da ću dobiti rak, ne hranim se zdravo i pušim“ , „Brinem se za majku, ne ide redovno na preglede kod doktora“ , „Brinem da li ću uspjeti da održim porodicu“, „Brinem kako ću iznijeti ono što mislim na poslovnom sastanku“ , „Brinem, hoće li me ikad proći ove brige, a da se ne razbolim od brige“ , „Brinem da sa mnom nešto nije u redu…“
Osjećanje zabrinutosti je oblik straha, koji je posljedica razmišljanja o negativnim ishodima u budućnosti. U osnovi osjećanja zabrinutosti je nizak kapacitet da se toleriše neizvjesnost. Neki ljudi se trude da neizvjesnost umanje, tako što će pokušavati da kontrolišu sve moguće scenarije u budućnosti i da budu pripravni kako ih ništa ne bi iznenadilo. Drugi će pasivno gledati u budućnost, preplavljeni strahom „šta sve može da se desi.“ Ni jedni ni drugi, svojim (ne)aktivitetom neće razrješiti sopstveno osjećanje zabrinutosti zbog kojeg pate.
Najbolji „protivotrov“ za beskonačno proganjanje sebe razmišljanjima zbog kojih brinemo, ako su brige u domenu naših moći – jeste akcija
Ljudi se ne rađaju zabrinuti. Osjećanje brige, posljedica je učenja i oponašanja bitnih osoba u sredini, dok su djeca mala. Gledajući odrasle (najčešće roditelje) koji pretjerano brinu, povišeno su oprezni, bojažljivi, uplašeni za budućnost, djeca mogu razviti ranu nesvjesnu emocionalnu odluku, da, samo ako su takva mogu da pripadaju i budu voljena ili čak imaju pravo da žive, dišu, postoje. U našoj kulturi, koja poslovično njeguje kult brige, poznate su nam brojne verbalne poruke kojima se podstiče (i veliča) osjećanje zabrinutosti („razboljeću se od brige za vas, djeco“ , „ako ti sve ide dobro, stavi kamen u cipelu“ , „a šta ako…“ , „vodi računa“ , „budi spreman na najgore, pa nema razočaranja“ , „mala djeca-mala briga, velika djeca-velika briga“ , „lako ti je sad, vidjećeš ti kad…“ , „kad se najmanje nadaš, nešto će te zadesiti“ , „ne smij se – oplakaćeš“). Kulturološki je na našim prostorima utkano da je zabrinuta majka ona majka koja voli, odnosno, briga je posredni kanal kroz koji se manifestuje ljubav.
Da li se briga zasniva na realnosti ili fantaziji
U pristupu osobama koje pretjerano brinu, važno je, prije svega, podržati ih da jasno specifikuju i osvijeste razmišljanja zbog kojih su zabrinuti. Nadalje, bitno je osvijestiti da li se briga zasniva na realnosti ili na fantaziji. Ako je briga realna, valja se zapitati, kako sebe osoba zaustavlja da uđe u akciju i razriješi sadržaj brige, umjesto što je uporno koristi kao zamjenu za djelanje. Konstantno razmišljanje, planiranje, analiza, samoanaliza, često imaju funkciju da zaustave akciju ili daju legitimetet nedjelanju, i kao takva, predstavljaju nerešenja. Najbolji „protivotrov“ za beskonačno proganjanje sebe razmišljanjima zbog kojih brinemo, ako su brige u domenu naših moći – jeste akcija.
Svaka promjena podrazumijeva i određeni rizik, ali i odsustvo akcije i promjene nosi rizik ostajanja u vrtlogu patnje, samoproganjanja brigama.
Autor: Marko Minić, psihoterapeut
Razvojni centar Integra
Kontakt telefon: 068448900
email: [email protected]
