NAŠE PRIČE SLAJDER

PEJAKOVIĆ: Postoji veza između kancera i traume, ne bježimo od problema

5.06.2024. u 7:42

Novija istraživanja pokazuju da se  može naći veza između kancera i traume posebno kod žena, kada se značajne emocije ne mogu izraziti i osoba ih nesvjesno potiskuje u tijelo koje više ne može da izdrži pritisak. Ne možemo reći da je trauma dominantan faktor, ali može biti značajan, rekla je za portal MNE magazin psihološkinja Adriana Pejaković.

Istraživanja potvrđuju vezu između kancera i tipa osoba koje ,,sve gutaju u sebi, grizu se u sebi”, ne ispoljavaju emocije ili koje su razvile oboljenje nakon izuzetno teških iskustava. Kako objašnjava Pejaković, tijelo pokušava da se izbori na način koji mu je poznat i ,,napada sebe”. Podsjeća da je kancer ozbiljno oboljenje za koji postoji više faktora nastanka: genetski, sredinski, ishrana, izloženost toksinima.

Psihološkinja ističe da ne znači da je osoba kriva ako oboli, jer je faktora mnogo, već znači da one osobe koje dođu u kontakt sa sobom, razviju rezilijentnost i počnu da brinu o sebi, su u manjem riziku da obole.

Podsjeća da je, takođe, psihološka podrška osobama koje boluju od kancera značajna. Navodi da bolest nije kazna iako je teška i zastrašujuća, već je moramo prihvatiti što, takođe, nije lako, ali u tome ne moramo biti sami.

-Sada se često govori o traumi pa imamo tendenciju da svašta proglašavamo traumom iako ona to nije. Trauma je izuzetno teško iskustvo kojeg možemo i ne moramo biti svjesni. Ipak, kako tijelo sve bilježi ono će reagovati signalima, pa se možemo osjećati loše, odvojeno od sebe, možemo imati utisak da to više nismo mi, da je život san, da stvari nisu realne. Ovo su, recimo, fenomeni derealizacije i depersonalizacije česti kod traumatskih iskustava kada osoba ne osjeća svoje okruženje kao poznato ili pak sebe. Radi se o nesvjesnom manevru psihe da se zaštiti – rekla je Pejaković.

Dodaje da takođe, tjelesni simptomi – glavobolje, nesanica, neobjašnjivi strahovi mogu imati veze sa traumama.

Traume iz djetinjstva

Sve traume koje se tiču ugrožavanja naše egzistencije kao što je rat, glad, nemaština, prirodna katastrofa…, utiču da osjetimo očaj i izuzetan strah, što je normalno, poručuje naša sagovornica. Takođe, napad na nas, na naš tjelesni integritet, zlostavljanje, seksualni napadi, mogu uticati izuzetno ugrožavajuće.

-Ipak, postoje one ,,tihe” relacione traume koje se tiču značajnih ruptura u našim važnim odnosima, posebno sa roditeljima kada smo bili mali gdje dijete izloženo zlostavljanju/zanemarivanju/ugrožavanju od strane staratelja polako odustaje od sebe da bi udovoljilo roditeljima i naknadno razvije nezdrave mehanizme odbrane, ali koji su bili jedini mogući u toj situaciji – kaže ona.

Ističe da: sadašnji zavisnik od droge je jedino drogom mogao da otupi osjećaj užasa i tuge, jer ga je roditelj maltretirao; sadašnja žena koja se prejeda, pa povraća je jedino uz hranu mogla da dobije toplinu i utjehu koju nije od roditelja; sadašnji klijent sa narcističkim poremećajem ličnosti je jedino kroz isticanje svoje ličnosti i postignuća mogao da dobije priznanje i da ga značajno drugi vide.

-Postoje pristupi koje idu od pitanja – šta se nama desilo, pa smo razvili simptome umjesto – šta sa nama nije u redu. U redu smo, samo sve ono što smo doživjeli je bilo previše i nismo mogli drugačije. Zaista nismo. Ali, sada možemo. Možemo potražiti pomoć – kaže ona.

Usljed bola izgubimo sebe

Važno je da osluškujemo sebe, svoj unutrašnji glas. Važno je, prema riječima Pejaković, da ne bježimo od problema već da ga sagledamo bez osude i da potražimo pomoć kada nam je potrebna.

-Takođe je važno da imamo svoje prioritete, vrijednosti, prijatelje, hobije, ono šta nas raduje. Mnogi ljudi usljed gubitka sebe ni ne znaju sta im zapravo prija, ko su i šta žele. Na terapiji mogu odgovoriti i na ta pitanja. Često usljed bola izgubimo sebe. Ali, ako imamo sigurnu podršku možemo se sa tim bolom suočiti i iz toga porasti – rekla je ona.

Dodaje da se iz traume ne raste, nije nas ona ojačala, kao što naglašavaju psiholozi, već naša odluka da pomognemo sebi.

-Onda je i posttraumatski rast moguć i do mjesta na kojima nismo ni sanjali da možemo doći. Ali ne smijemo odustati, nikad. To je najvažnije – kaže ona.

Stres se razlikuje od traume

Psihiloškinja je ukazala na važnost da se stres i trauma značajno razlikuju.

Stres je kolokvijalni naziv za stanje poremećene hoemostaze gdje su osobi potrebni novi resursi da bi se izborila sa situacijom. Može biti negativan kao, na primjer, otkaz na poslu ili svađa sa partnerom… Stres, takođe, može biti i pozitivan kao rođenje djeteta.

-Ipak, život u hroničnom stresu zna da iscrpi snage osobe za prilagođavanje, pa se mogu javiti razni problemi kao što su: psihosomatske bolesti, pojačana anksioznost, depresivnost…

Stres je u vezi i sa kardiovaskularnim oboljenjima, dijabetesom i drugim bolestima koje imaju i organsku osnovu – rekla je Pejaković.

Kaže da je stres osjećaj da vrtimo točkove u mjestu, da smo stalno umorni, nemamo volje, napeti smo, nervozni, nismo u kontaktu sa sobom i ne uživamo više u stvarima koje su nas ranije radovale.

-Ipak, nije lako ova iskustva naizgled razlikovati, pa je važno da ako se duže vrijeme osjećamo loše, potražimo pomoć stručnjaka – rekla je ona.

Ponovila je da je trauma, sa druge strane, preplavljujuće iskustvo osobe poslije koje ona ne može biti ista. Trauma je onaj događaj koji nama nije smio da se desi i koji ne možemo smjestiti u svoj referentni okvir kao što je: rat, silovanje, prirodne katastrofe.

-U posljednje vrijeme se govori i o relacionim i razvojnim traumama koje ne predstavljaju jedan konkretan događaj već poremećen odnos sa važnim drugim, najčešće djeteta sa roditeljima. Razvojna trauma je kada dijete od staratelja biva izloženo zlostavljanju, zanemarivanju, izolaciji. Trauma je i kada ne dobijemo ono što bi trebalo: toplinu, afirmaciju, validaciju. Onda odrasli ljudi dođu na terapiju zbog anksioznosti, depresivnosti, poremećaja ishrane, narkomanije i ne znaju da njihovi sadašnji problemi imaju veze sa prethodnim iskustvima i odrastanjem.

Trauma ima veze i sa autoimunim bolestima, kancerom i drugim ozbiljnim oboljenjima gdje je jedan od mogućih faktora nastanka – rekla je ona.

Navela je da ona djeca koja su odrastala u traumatičnom okruženju imaju slabije razvijen nervni sistem i neuronauka potvrđuje da se mozak djeteta slabije razvija usljed konstantnog preplavljujućeg iskustva.

– Nije svaki neprijatni događaj trauma, ali je trauma onaj događaj koji nas je ,,izuo iz cipela” i koji ne možemo da smjestimo u svoje iskustvo. Zato je pomoć neophodna da bismo prevazišli traumatsko iskustvo i ostvarili traumatski rast koji je moguć – rekla je Pejaković.

N.Đ.