MAGAZIN PREPORUKA

NA DANAŠNJI DAN ROĐEN ALEKSA ŠANTIĆ: Mostarska duša puna sjete i ljepote

27.05.2024. u 19:31

Pjesnik, romantik, mostarska duša, smještena u dva svijeta Aleksa Šantić rođen je u Mostaru 27. maja 1868. godine.
Njegova duša, puna sjete i ljepote, ispisivala je najljepše pjesme o ljubavi i otadžbini. 
Dvije su toliko očarale ljude koji su ih pročitali, da su postale dio naroda, pa mnogi koji ih pjevaju kao sevdalinke često ne znaju da je numere ,,Emina” i ,,Što te nema” napisao upravo Šantić.
Emina 

Sinoć, kad se vratih iz topla hamama,
Prođoh pokraj bašte staroga imama;
Kad tamo, u bašti, u hladu jasmina,
S ibrikom u ruci stajaše Emina.

Ja kakva je, pusta! Tako mi imána,
Stid je ne bi bilo da je kod sultana!
Pa još kad se šeće i plećima kreće. –
Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!

Ja joj nazvah selam. Al’ moga mi dina,
Ne šće ni da čuje lijepa Emina,
No u srebren ibrik zahitila vode
Pa po bašti đule zalivati ode;

S grana vjetar duhnu pa niz pleći puste
Rasplete joj one pletenice guste,
Zamirisa kosa ko zumbuli plavi,
A meni se krenu bururet u glavi!

Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
No meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
Niti haje, alčak, što za njome crko’!

Što te nema

Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
,,Što te nema, što te nema?”

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
,,Što te nema, što te nema?”

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
,,Što te nema, što te nema?”

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
,,Što te nema, što te nema”…

A Aleksa Šantić bio je očaran i Ostrogom, toliko da je, inspirisan njime, napisao ,,Noć pod Ostrogom”.

Odahnite, grudi, u ovoj slobodi,
Na ovoj visini gdje sam gospod bdije,
A ti, brdska vilo, amo k meni hodi
Da pjevamo pjesmu koja duše grije.

Gle, noć tiha brodi i odorom mekom,
Prepunom zvijezda, krš pokriva goli;
I ja čujem kako, u carstvu dalekom,
Pred oltarom neba za nj se bogu moli.

Ovo nije vjetar sa visokih strana
Što polako slazi pa vrh grma tine,
To njezina duša miropomazna
U molitvi blagoj javi se i mine.

Dok tamo daleko, za vrhove one
Što se k nebu dižu kao znamen sveti,
Svečano i mirno jasna užba tone
I kô zlatna kruna spram istoka trepti.

U meni se rađa jedno zlatno doba,
Jedno žarko sunce sve veće i veće;
Kao da sam vladar od svijeta oba,
U duši mi puno pokoja i sreće.

Ovdje u slobodi blizu boga stojim,
A preda mnom, doli, slobodna i smjela,
Plava Zeta teče i hujanjem svojim
Uspavljuje skromna crnogorska sela.

Kako je lijepa! Kako li je mio
Onaj govor vala u dubokoj noći!
Kô Simzerla dobra da se javlja ti'o
Svevaskrsnom pjesmom negdje u samoći.

O rijeko srpska, koliko je dana
Krv osvetna tekla u bistroj ti vodi –
Da sada, pod sjenkom lovorovih grana,
Putnicima pričaš o vječnoj slobodi!

Gledajući tebe ja, pun snaga novi’,
Gledam u budućnost domovine moje,
I cjelivam dušom tebe i krš ovi,
Ovaj bedem tvrdi gdje orlovi stoje.

Ja znam: jednog dana sa obala tvoji’
Genije će poći preko srpskih strana,
I roblje, što sada pogruženo stoji,
Propojaće himnu vaskrsnijeh dana.

Hoće, ako bog da! I grobovi travni
Naših praotaca plinuće u žaru:
Da pozdrave djela pokoljenja slavni’
I kandilo slave na srpskom oltaru.

Odahnite, grudi, ovdje, u slobodi,
Ovdje blizu neba, pod kivotom svetim!
Gle, nebesa trepte, zlatna užba brodi, –
Vilo, daj mi krila, da letim, da letim!

Želio je Šantić da mladi ne odlaze i bio svjestan da ,,sunce tuđeg neba neće vas grijat ko što ovo grije”.

Ostajte ovdje

Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hleba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zamlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu I polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručja sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvjetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratski ruku steže –
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta.

Ostajte ovdje! Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat ko što ovo grije, –
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije…

Moja otadžbina

Ne plačem samo s bolom svoga srca
Rad’ zemlje ove uboge i gole;
Mene sve rane moga roda bole,
I moja duša s njim pati i grca.

Ovdje u bolu srca istrzana
Ja nosim kletve svih patnja i muka,
I krv što kapa sa dušmanskih ruka,
To je krv moja iz mojijeh rana.

U meni cvile duše miliona;
Moj svaki uzdah, svaka suza bona
Njihovim bolom vapije i ište…

I svuda gdje je srpska duša koja,
Tamo je meni otadžbina moja –
Moj dom i moje rođeno ognjište.

O, klasje moje

O, klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?

Skoro će žetva… Jedro zrnje zrije…
U suncu trepti moje rodno selo.
No mutni oblak pritiska mi čelo,
I u dno duše grom pada i bije.

Sjutra, kad oštri zablistaju srpi
I snop do snopa kao zlato pane,
Snova će teći krv iz moje rane –
I snova pati, seljače, i trpi…

Svu muku tvoju, napor crnog roba,
Poješće silni pri gozbi i piru…
A tebi samo, kô psu u sindžiru,
Baciće mrve… O, sram i grdoba!…

I niko neđe čuti jad ni vapaj –
Niti će ganut bol pjanu gospodu…
Seljače, goljo, ti si prah na podu,
Tegli i vuci, i u jarmu skapaj!

O, klasje moje ispod golih brda,
Moj crni hljebe, krvlju poštrapani,
Ko mi te štedi, ko li mi te brani
Od gladnih tica, moja muko tvrda?!

Mi znamo sudbu

Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi –
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati sviko –
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

Šantić je volio i jednu Eminu i Zorku, a najviše Anku. Anku Tomlinović. Jovan Dučić govorio je kako je i Anka voljela Šantića. Svakog dana, kako je priznala Šantiću, Anka je u isto vrijeme prolazila popločanim ulicama Mostara i uvijek istom maršutom, kako bi on znao kada i gdje prolazi i kao bi se tako sreli i razgovarali. Kazao je da, kada je saznala da je pjesnik, tražila od njega primjerke i komentarisala ih. 

Jedna od tih, a koju je posvetio upravo njoj, bila je ,,Ako hoćeš”.

Ako hoćeš da o zori
Pjevam tebi pjesme moje,
Oj, ne bježi sa prozora,
Da ja gledam lice tvoje!

Ako hoćeš da ti pjevam
O sunčanom toplom sjaju,
Oj, pogledni okom na me,
Divotanče, mili raju!

Ako hoćeš da ti pjevam
Onu tihu nojcu milu,
Razvij tvoju gustu kosu –
Mirisavu meku svilu!

Ako hoćeš da ti pjevam
Miris divnog pramaljeća,
Oj, razgrni njedra bijela –
Da udišem miris cvijeća!

Il’ ako ćeš pjesmu moju
O izvoru slasti bujne,
Hodi, hodi na grudi mi,
Da ti ljubim usne rujne!

Šantić je rekao da joj je dao ovu pjesmu, ali, kada ju je vratila, na njoj nije bilo komentara. Pozdravila se s njim, krenula niz ulicu, a onda se okrenula, nasmijala, ozbiljno rekla: ,,A što se tiče onog ako hoćeš – hoću” i otrčala niz ulicu. 

Smetalo je njegovoj majci to što Ankin otac je samo bio zainteresovan da za nju obezbijedi veliki miraz i kuću u kojoj će biti zbrinut. Šantićevi su bili imućni. Majka, vidjevši da ih nije lako razdvojiti, dovela je Aleksu pred ikonu svetog Nikole i zaklela: ,,Ako je dovede u kuću, majka će ih mrtve dočekati. Crni pokrov će biti njihovi svatovi”. Tako je Šantić raskinuo vezu s Ankom. Godinu kasnije s prozora na Brankovcu i suzama u očima, gledao je kako se udaje za starijeg čovjeka iz Zagreba i zuvijek napušta Mostar. 
I opet mi duša sve o tebi sanja

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka…

Ne vjeruj

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime —

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te! U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna;
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše!

Elegija

Zašto se meni javljaš tajno
Kada mi duša tiho sniva?
I zašto tvoje oko sjajno
Golemu tugu i jad skriva?

Zašto me kroz noć staneš zvati,
I šta ti jadno srce ište?
Ta ja ti nemam ništa dati,
O, ja sam pusto pepelište.

Sve što sam imô ja sam dao,
Nevjero hladna ljubavi moje, –
Sve što sam svojim blagom zvao:
Mladost i oganj duše svoje.

Pa zašto meni stupaš snova,
Šta tražiš ovdje u mrtvaca?
Hladna je, hladna ruka ova
Što nekad na te ruže baca.

Pusti me! Pusti i ne mori!
Nek sâm ovako trajem dane,
Sve dok mi srce ne izgori,
Sve dok mi duša ne izda'ne.

Veče na školju

Pučina plava
Spava,
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

I jeca zvono; –
Bono,
Po kršu dršće zvuk;
S uzdahom tuge
Duge
Ubogi moli puk.

Kleče mršave
Glave
Pred likom boga svog.
Ištu… No tamo,
Samo
Ćuti raspeti bog…

I san sve bliže
Stiže.
Prohladni pada mrak.
Vrh hridi crne
Trne
Zadnji rumeni zrak.

B.R.