Koliko je dosta?
Živimo u turbulentnim vremenima.
Za nas iz prošlog vijeka previše opterećenim spoljnjim efektima, odobravanjima, lažnim osmjesima i dobrim raspoloženjem, vještačkom ljepotom i provjeravanjem naučnih istina na internetu…
I prestižima. Svake vrste. Prvenstveno materijalnim. Ko više ima i može da stekne.
Nekako sam romantično vjerovala da mi ljekari ne podliježemo tim standardima. Studije oduzmu puno vremena i energije. Ukradu mladost. Kasnije nastupa period dokazivanja kroz specijalizaciju i paralelno teče porodični život sa malom djecom, ispunjen cjelodnevnim aktivnostima. Što kod kuće, što na poslu. Dežurstva. Noćni rad, koji nema cijenu…I nadilazi zahtjeve bilo kojeg drugog zanimanja.
Posao je bio težak i slabo plaćen. I tek kasnije, u privatnoj praksi, dospije se do nekog pristojnijeg standarda i opuštenijeg života. Nikad ,,bijesnog i obijesnog” jer to ipak ne dozvoljavaju ni uslovi, a ni profil profesije. Ljekarske.
A da bi se zadržala ljepota i čar našeg zanimanja, empatija i etika, bolesno dijete je nedopustivo gledati kroz prizmu finansijske dobiti koja nastupa uzvišenim činom pregleda.
Međutim, izgleda da su se stvari u zadnjih par godina promijenile brže nego što sam uspjela da sagledam.
Umnožio se broj privatnih zdravstvenih institucija. To su postala moćna zdanja, luksuzno opr. (Često se pitam, kako li se osjeća neki pacijent, koji ne živi baš u blagostanju, kad u njih kroči, a već je na neki način osujećen zbog svoje bolesti… I strepi hoće li moći da podnese troškove pregleda i liječenja.)
Crnogorski ljekari su nedavno u javnom zdravstvu, konačno, dobili plate kakve zaslužuju. S njima ne mogu da vode luksuzan, ali zasigurno pristojan život, da.
Ali nekako…ko da je u isto vrijeme narasla potreba da se ima što više, otputuje sve dalje, pa većina kolega radi po cijele dane, da sebi obezbijedi više. I sve više.
Bojim se, na štetu malih, običnih stvari: kafe sa prijateljima, šetnji u prirodi. Čašice iskrenog razgovora i smijeha. A čari profesije se gube u desetinama i stotinama eura.
Koliko li nam je dosta?
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZU Doktorica Mica