MAGAZIN PREPORUKA
NA DANAŠNJI DAN ROĐEN VITO NIKOLIĆ: ,,Drumovi će poželjet’ ludaka…”
U Crnoj Gori, posebno u Nikšiću, dovoljno je reći Vitomir Nikolić. Vito. A vita na italijanskom jeziku znači život, pa kao da je sve, cijeli život i sudba, ne tako razdragana, kakva je trebalo biti, bila po rođenju utkana u to njegovo ime.
Rođen je 27. aprila 1934. godine u Mostaru.
Bio je pjesnik. Boem. U ratu je izgubio sve, dvanaestogodišnjeg brata i druga od bombe, a onda i oca, kojeg su ubili Italijani. Zbog toga je u ratu postao i ratnik. Imao je samo devet godina. Put ga je vodio u Mostar, pa opet Nikšić, pa dom za ratnu siročad, zatim razna stepeništa zgrada i željezničke vagone, gdje je spavao. Zbog narušenog zdravlja, u Brezoviku je proveo četiri godine.
I gdje je sudbina dalje mogla odvesti jednog takvog čovjeka, koji je u imenu imao život, nego opet u simboliku – najstariji crnogorski list Pobjedu. Pisao je on tu ,,Crnom Gorom, putem i bespućem”.
Sav život pretočio je Nikolić u svoja djela.
Volio je kafanski život.
Narednih stihova sjetiće se svi oni koji su još u Jugoslaviji pjevali ovaj dio Vitove pjesme s Mikijem Jevremovićem.
Slika sa periferije
Pjeva pijana kafanska drolja
zvučno kukovima vrteći u krug
uporno kao zubobolja
priča nešto moj pijani drug.
Pijan sam eto ali šta to mari
pustite me dragi ja vas molim
u ovom životu ima puno stvari
koje samo pijan mogu da prebolim.
Sa tornja odzvanja kasna ura
opominjuć na san nepospale nas
ulicom pijan vjetar tetura
psujući nešto na sav glas.
Crnogorski bend ,,Gospoda Glembajevi” Nikolićevim stihovima udahnuo je muziku:
Drumovi će poželjet ludaka
Drumovi će poželjet’ ludaka,
a ludaka više biti neće,
vjekovima za njima će plakat’
ojađeno nebo i drveće.
Na gradove udariće trava
i zavesti svoju strahovladu,
svi cvjetovi ostaće bez glava
da bi bili sa travom u skladu.
Neće biti toga ko će smjeti
da posumnja u sve ko do sada,
poput teške omorine ljeti
svijetom će vladati dosada.
I ljudi će poći u povratak,
opčinjeni minulim stoljećem…
Drumovi će poželjet’ ludaka,
a ludaka više biti neće…
A evo i još nekih iz kratkog i nezaboravnog opusa Vitomira Vita Nikolića:
Mojim vršnjacima
O nama je malo rečeno, jer smo bili mali
(a skoro mi se čini da je tako bolje),
o nama koji smo pohađali
drugi svjetski rat umjesto osnovne škole.
O nama koji smo morali shvatiti
u jednom dobu kad se teško išta shvata
kako nam niko ne može vratiti
ni mrtvu majku, ni oca, ni brata.
O nama je malo rečeno, dragi vršnjaci,
i niko nam ništa ne stavi na grudi
zato što smo smjeli da budemo dječaci
kad mnogi nisu smjeli biti ljudi.
O nama je malo rečeno, moji mili,
pa zato danas mnoge naš falset vrijeđa,
jer niko ne zna kako smo učili
mitraljesku paljbu umjesto solfeđa.
Pismo mojoj učiteljici
(Branivoju Đorđeviću)
Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.
Ne zamjeram Vam – daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.
Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.
Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.
Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.
Mir
Čudna me ponekad želja hvata
da kupim razglednicu i napišem:
,,Dobro je: pošte rade, nema rata…”
I ništa više.
Jedan nešto ozbiljniji pogled na magarca
Ako okupaš zebru,
da joj spereš šare,
šta bi bila zebra?
Obično magare.
A da nešto staviš
magarcu na rebra
iste one šare
-bi li posto zebra?
Ja mislim da ne bi
( I sigurno ne bi!)
jer on ne dâ da se
tek tako pozebri,
ko što neki lako
svoje ruho svlače
i oblače tuđe
pa se – pomagarče
Prvi snijeg
Sonja, izađi da skitamo,
imam ludu želju večeras da lutam.
Sonja, izađi i iznesi samo
malo nježnosti ispod kaputa.
Malo nježnosti, malo samo,
zalogaj jedan za ogromnu glad.
Sonja , izađi da skitamo ,
noćas je nestvarno lijep grad.
Kad mi se najmanje budeš nadala
iz lavirinta svog kada izađem
možda na tvoja vrata zakucam
tišinu bar da prekinem.
Kad mi se najmanje budeš nadala
k’o nekad nezvan ja ću ti svratiti
za vremenom što prošlo je
još dugo ćemo žaliti.
Nikad ne reci nikad kad smo u pitanju ti i ja
sve je moguće nema pravila
Nikad ne reci nikad šta nosi jutro, ko to zna.
Kad mi se najmanje budeš nadala
i kada naizgled šanse nestanu
možda nas sudbina tek planira
i njene niti povežu.
Kad mi se najmanje budeš nadala
k’o nekad nezvan ja ću ti svratiti
za vremenom što prošlo je
još dugo ćemo žaliti
Neka me ne bude
Neka me ne bude kad budem prestao da volim
jer tada od mene ne bi ostalo ništa
– možda samo ugarak neki goli
od čitavog ovog velikog ognjišta.
Umjesto molitve za daleku
Ponekad, davna, sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
Gdje li si noćas, ti daleka,
da li si negdje svila dom,
ili još uvijek, ko nekad,
lutaš ponoćnim Beogradom?
Da li još tražiš onog čudnog,
onog iz tvojih snova vrelih,
koga si tražila uzaludno
i one noći kad smo se sreli.
Traži, samo traži, tragaj,
on ipak jednom mora doći
iz tvojih lijepih snova, draga,
u tvoje nimalo lijepe noći.
Kao što dođu ove pjesme
iz divnih šuma nepoznatih
pravo u naše ružne nesne,
u gorku zbilju kasnih sati.
Ponekad tako sjetim te se,
a nešto toplo zasja u duši
kao od dobre stare pjesme
što se slučajno zapjevuši.
Još mogu poneki osmijeh da slažem
Još mogu poneki osmijeh da slažem,
poneku sreću da odglumim,
još mogu ponešto lijepo da kažem
svakome osim sebi.
Ne daju mi bolnice, brezovici,
bežanijske kose, kasindoli.
Uzalud se vraćam nekad dragoj slici,
ptici, nebu, lišću..
Boli,
boli,
boli…
I krijem se tako krvav, unakažen
u zavjese svoje crne strašne kiše…
Još mogu poneki osmijeh da slažem
ali sve tiše,
tiše,
tiše…
B.R.
