DRUŠTVO SLAJDER
POLJOPRIVREDNO GAZDINSTVO SLAVKA VUKANOVIĆA: Blagodeti Rogama i Duklje pretočeni u kvalitetne kozje proizvode
Slavko Vukanović, nekada student Elektro-tehničkog fakulteta, danas je ponosni vlasnik farme koza “Duklja”, koja se nalazi nadomak Podgorice u Rogamima. Njegova priča je inspirativna, jer pokazuje kako strast i posvećenost mogu transformisati život i stvoriti uspješan posao.
Nadomak Podgorice je arheološko nalazište Duklja koje privlači brojne turiste. Od nedavno, uz Google mapu i pješke se može do tamo, jer trotoar vodi od centra Podgorice prateći obalu Morače do sastavaka sa Zetom. Nedaleko od Duklje usred zelenih pašnjaka i porodičnih kuća, može se pronaći prilično neočekivan prizor: farma koza, koja nosi isto ime kao ovaj lokalitet. Vlasnik je Slavko Vukanović koji je “posao” preuzeo od majke. Oženjen je i ima četvoro djece. Od kad se farma nalazi na Google mapi više se i ne čude kad stranac “zaluta” i dođe im u posjetu. Agroturizam i zdrava hrana su prosto “in”. Za šta su sve korisni kozji proizvodi suvišno je govoriti, mada, naš sagovornik kaže da je od 600+ hiljada stanovnika Crne Gore kozje proizvode jedva probalo svega 50.000, i dodaje da postoji predrasuda da “neprijatno mirišu”. Ali, kad neko proba sir a da ne zna da je kozji svidi mu se. Slavkova porodica pripada starosjediocima ovog jedinstvenog lokaliteta koji je idealan baš za uzgoj koza. On za “Montenegro magazin” otkriva kakav je život poljoprivrednika – stočara u Podgorici i šta to Rogame čini tako posebnim.
Put od fakulteta do farme
-Po završetku srednje škole upisao sam fakultet, ali nakon nekoliko godina shvatio sam da je poljoprivreda moja strast. Majka je na početku držala samo krave, a onda je zbog unuka uzela i dvije koze. U jednom momentu je već imala oko dvadesetak koza i još toliko jaradi kad sam odlučio da se priključim poslu. Tako je počela moja avantura u svijetu uzgoja koza. Tada je posao bio dobar, ali turbulentne godine su učinile svoje i to više nije bilo dovoljno da se izdržava familija. Kako je vrijeme prolazilo odlučio sam da preuzmem i uozbiljim posao. U godinama koje su uslijedile podizali smo objekte i unaprijeđivali uslove držanja i proširivali stado. Prioritet nam je bio genetski kvalitet grla. Postigli smo to kupovinom dobrih jarčeva i dobrom selekcijom njihovih potomaka. Zbog genetike koju smo objezbjedili imamo mužu koja traje 300 dana u godini, što je za kozarstvo više nego dobro. U onom momentu kad nam je proizvodnja mlijeka postala veća nego što smo mogli da direktno isporučimo potrošačima odlučili smo da modernizujemo proizvodnju. Bili smo svijesni da će ulaganje u mljekaru koštati više od svega što imamo, ali smo korak po korak – kupovali dio po dio opreme dok nijesmo došli do toga da zadovoljimo sve higijenske standarde, čak i evropske, jednog poljoprivrednog gazdinstva. Eto, počeli smo sa dvije koze, sad ih ima stotinak, ali imali smo ih i više. Ali, uspješnost farme koza se ne mjeri brojem grla već količinom proizvedenog mlijeka a mi u tome prednjačimo u odnosu na druge-priča Slavko.
Prava i obaveze
Poljoprivredno gazdinstvo u Crnoj Gori predstavlja osnovni oblik organizovanja poljoprivredne proizvodnje. U Registar poljoprivrednih gazdinstava mogu se upisati kako porodična poljoprivredna gazdinstava, tako i pravna lica koja obavljaju poljoprivrednu djelatnost i posjeduju poljoprivredno zemljište i/ili životinje. Najvažniji razlog za registraciju su premije – finansijska podrška koju stočari dobijaju za svako grlo stoke koje drže na svojim gazdinstvima i grantovi raznih fondova. Slavko ukazuje na zanimljiv podatak da je jako mali procenat tih fondova iskorišćen od stane naših poljoprivrednika. O značaju registrovanja i izazovima Slavko kaže:
„Ako ste registrovani imate svoja prava i obaveze. Da počenem sa pravima jer su nam ona draža. Možemo da se kvalifikujemo za razne programe pomoći koje daje Ministarstvo poljoprivrede i Vlada, kao i u program IPARD koji Vlada organizuje uz pomoć evropskih sredstava za razvoj i podsticaj poljoprivrede. Ako s jeseni pređemo u IBAR biće sredstva značajnija ali će time i naše obaveze da se povećaju. Glavni izazov, s jedne strane je održavanje farme, da je životinja uvijek držana u uslovima većim od minimalno zadovoljavajućih, da ne kažem odličnim. Da su uslovi njenog čuvanja, štala – prostor u kojem se ona čuva adekvatni, da prostor u kojem se ona napasa daje dovoljnu količinu i kvalitet hrane koju treba da pojede, S druge strane je izazov da se proizvod koji napravimo, pod uslovom da je kvalitetan, dobro i prodamo. Da se postigne visoka cijena za taj proizvod, tj. da nađemo tržište za naš proizvod. Da nema turizma i turističke sezone teško bi mogli da prodamo naš proizvod. To je pokazala godina korone. Mi smo tada morali da smanjimo stado za polovinu da bi mogli da nastavimo da funkcionišemo kako valja.“
Bili smo svijesni da će ulaganje u mljekaru koštati više od svega što imamo, ali smo korak po korak – kupovali dio po dio opreme dok nijesmo došli do toga da zadovoljimo sve higijenske standarde, čak i evropske, jednog poljoprivrednog gazdinstva.
U regionu, izuzev Albanije, kozarstvo je u stagnaciji. Razlog tome je upravo nemogućnost da se proizvod dovoljno plasira na sopstvenom tržištu. Slavko tvrdi da Crnogorci mnogo više vole domaći proizvod od uvoznih i da im je uvozni izbor samo u slučaju da je znatno jeftiniji ili značajno kvalitetniji – govorimo o siru i mlijeku, mliječnim proizvodima uopšte. Što se tiče kozjih proizvoda i nisu baš popularni na sjeveru Crne Gore i u centralnoj regiji. Primorci, od Ulcinja do Herceg Novog, jako vole kozje proizvode. Ali, to je relativno malo tržište u odnosu na cijelo crnogorsko tržište. S druge strane, kaže Slavko, da nažalost, u ovom našem kraju, više gotovo da nema konkurencije jer niko ne želi time da se bavi. Jer, posao stočara je zahtjevan, ne samo zbog same fizičke opterećenosti već što je potrebno da se radi 365 dana u godini.
Za razliku od regiona Evropa je nezasita u potrazi za kozijim proizvodima. Nžalost, još smo daleko od uslova da se količina proizvodnje kozijih proizvoda podigne na nivo i organizuje da bi se napravili proizvodi za izvoz na to tržište.
Tajna Rogama i Duklje
Rogami i Duklja su lokaliteti koji predstavljaju spoj prirode, istorije i vodotoka. Ovaj idilični kutak, gdje se Zeta uliva u Moraču, odiše mirnoćom i zelenilom. Od Slavka saznajemo zanimljivosti vezane za specifičnost Rogama i zašto je baš sir koji se proizvodi od mlijeka koza koje pasu na ovim prostorima tako dobar:
-Kada je proizvodnja mlijeka i sira u pitanju poznato je da kvalitet i ukus u mnogome zavise od pašnjaka, ako se stoka napasa umjesto stajskog hranjenja koncentratima. Mikro klima Rogama je takva da je vrlo malo mraznih dana i travu koja poraste s jeseni koze mogu da jedu i u januaru. Ova godina je tako neobična jer su koze bili na ispaši 365 dana. A rijetko, kao što je bilo prije tri godine kad je bila sušna godina – pa je 60 dana u toku ljeta nije bilo paše. Za koze je ozbiljniji problem suša od mraza i hladnih dana. Znači, ispaša a ne koncentrat, što je mnogo teže ali je bolji kvalitet. Na farmi su pretežno alpino koze koje su prilagođene muži, tj. drže se zbog mlijeka, a ne mesa. Trave, biljke i pašnjaci u Rogamima pružaju obilje raznovrsne hrane za stoku. Koze, pasući na ovim bogatim pašnjacima, proizvode mlijeko koje je posebno ukusno i hranljivo. Poseban doprinos tome su i pojedine biljne vrste koje rastu isključivo na planinama, a nekim slučajem i ovdje i nigdje više-objašnjava naš sagovornik.
Slavkova farma proizvodi mlijeko, sir i surutku. Njegova posvećenost kvalitetu je evidentna. Mlijeko se pažljivo prikuplja, a sir se proizvodi uz poštovanje higijenskih standarda. Slavko je svjestan važnosti kvaliteta proizvoda i trudi se da njegovi proizvodi budu bez premca. Kada probate sir iz Rogama, osjetićete da je to više od običnog sira. To je spoj prirode, tradicije i pažljivog rada stočara koji je posvećen očuvanju kvaliteta i ukusa. Slavko je dokaz da strast i rad mogu stvoriti uspješan posao. Njegova farma koza nije samo mjesto gdje se proizvodi mlijeko i sir, već i simbol posvećenosti, upornosti i ljubavi prema poljoprivredi. Njegova priča inspiriše sve one koji sanjaju o sopstvenom poslu i uspjehu.
Ukorenjeni običaj i poštovanje prema prirodi i tradicionalnom načinu života vode farmu koza „Duklja“ da postane regionalni simbol autentičnosti i kvaliteta.
Evropska praksa
U Evropi postoje firme koje se isključivo bave papirologijom i savjetima šta je poljoprivrednicima potrebno da bi dobili grantove (usluge tih firmi su skupe ali ih plaćaju fondovi) čime ti fondovi dobijaju realnu sliku i mogućnost da svoja sredstva pravilno usmjere a istovremeno se poljoprivrednici edukuju i razvijaju svoje djelatnosti u skladu sa standardima. Nažalost, kod nas ta praksa nije zaživjela i papirologija i za neke ,,obične” stvari je isuviše komplikovana, a kamoli za neki grant evropskog fonda.
Tekst i foto: Goran Šaban
https://farmakozaduklja.me
