MAGAZIN PREPORUKA Uncategorized
NA DANAŠNJI DAN: Trideset godina od smrti kralja improvizacije Zorana Radmilovića
Niko nije znao tako da improvizuje na sceni kao glumac Zoran Radmilović. Mnogi i dalje pamte njegove maestralne bravure u predstavi ,,Radovan III” i smijeh ostalih glumaca iz te predstave na Radmilovićeve improvizacije.
Svoju posljednju, 299 predstavu kao Radovan Treći odigrao je 9. juna 1985. godine uz velike bolove, ali uz njegovu ogromnu želju komad je dovršen, kako piše u njegovoj biografiji.
Tri dana kasnije prebačen je u bolnicu iz koje se nije vratio. Preminuo je 21. jula 1985. godine. Kremiran je i njegova urna nalazi se u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
– Kajala sam se što na onom stepeništu nisam zadržala duže, zauvijek ako treba. Što sam na kraju izašla iz njegovog zagrljaja, strčala niz stepenište i izašla u neki svijet, život bez veze, glup život i još gluplji svijet bez njega. Kajala sam se što ga nisam prepoznala kada je spavao u bolničkom krevetu, mršav i sasvim sijed, za mjesec dana sasvim nestao, što nisam ušla, zagrlila ga, legla kraj njega kao uvijek prije, možda bi se probudio, ozdravio čak. Možda bi i život i svijet izgledali drugačije da sam to uradila – a nisam. Stajala sam paralisana na vratima bolničke sobe u koju nisam smjela da zakoračim i nisam htjela da vjerujem kako je to što vidim on. Ja ga nikada i ničim neću nadoknaditi – prenosi Story dirljiv opis Zoranove kćerke, novinarke i književnice Ane Radmilović koja je u knjizi ,,Kad je svet imao brkove” ovako vidjela posljednji susret sa ocem.
Improvizacije su počele već od prve predstave ,,Kralja Ibija” koju je ostvario nakon odustajanja Ljube Tadića. Tokom života je glumio u 104 ostvarenja, od kojih se i danas pamte rečenice iz filma ,,Maratonci trče počasni krug”.
Rođen je u Zaječaru 11. maja 1933. godine. Njegov djeda po ocu je bio Ričard Lang, Njemac, koji se krajem 19. vijeka oženio Srpkinjom, prešao u pravoslavlje i uzeo ime Radmilo. Sljedeća generacija ponijela je prezime Radmilović, piše u biografiji na portalu Sećanja.
Oni dalje navode da se još u gimnaziji amaterski bavio glumom, (Milan Srdoč je vodio dramsku sekciju), što je nastavio po dolasku u Beograd. U KUD „Ivo Lola Ribar“ igrao je kod Soje Jovanović, koja ga je i ubjeđivala da konkuriše na Akademiji. Otac mu je bio advokat, pa je želio da ga sin naslijedi. Tako je Zoran najprije studirao prava, potom arhitekturu, pa engleski, i na kraju je ipak upisao glumu na FDU. Diplomirao je 1963.godine, u klasi Mate Miloševića, i od 1962. godine bio angažovan u Beogradskom dramskom pozorištu.
Pismo Zorana Radmilovića u ,,Ninu”
U cjelosti prenosimo i svojevrsnu kolumnu Zorana Radmilovića u ,,Ninu” na koju je podsjetio portal Buka.
,,Glumci su uvijek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vjekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bježalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.
Glumce su djevojke voljele, ali su se za njih teško udavale sem po cijenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i poslije njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bježanje.
Bježanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bježao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čovjeka.
Gledalaca je uvijek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima koji bi mu omogućio da dostojno proživi taj svoj smiješno blesavi život. Nije to našao. Do danas.
Znam da će se sada odmah naći neki mudroser, koji će me obavijestiti da „do danas“ – ne stoji! Pokušaću da ga ubijedim da je to tako. Baš tako!
Današnjem glumcu, doduše, daju da jede iz ruke, u glumce se ne bježi, čak roditelji u šašavoj nadi da se tu dobro zaradi, guraju svoja čeda u taj posao. Glumci se čak i žene pristojnim devojkama, mada ipak radije glumicama. Glumice su kurve eventualno do svoje tridesete godine, posle ih ionako tretiraju samo kao „umjetnice“. Dosta se, dakle, izmijenilo za ovih dvije hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strijepnja koja glumce čini nižim bićima.
A hoće glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umjetničkog uspjeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se osjeća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto.
Ali, sve je to ono njegovo nesvjesno ja. Onaj jači, glavni deo njegove ličnosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a htio bi, o kako bi htio!
U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svjestan, strah od sjutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono „juče“ ponoviš?
Strah od neuspjeha, strah od uspjeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.
A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“, da upotrijebim tu neuhvatljivu riječ mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri riječi, neizgovorene ili zaturene negdje za ovih 2000 godina. I možda još dvije – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet riječi.
Koliko i kako treba stisnuti dupe za tako nešto zna samo onaj koji je tako nešto ikada pomislio da kaže. Bio na ivici, na vrhu jezika mu bilo, samo što nije lanuo, da ga nešto važno i neminovno nije spriječilo, sasuo bi itd… itd… Normalno, to nije učinio, ali bar zna kako mu je bilo! Strukture to znaju i osmjehuju se (čak bez zluradosti!), tu i tamo i sa simpatijama. Ko bi se ozbiljno i dugo ljutio na djecu? Strukture su stabilne i vječite, mi smo prolazni, jednodnevni. Kao takav, EFEMERAN (izraz pozorišnih kritičara!) nastavljam, eto, ovo moje nevoljno razmišljanje. Pokušavam, naime, ove noći s kraja ‘80. godine, da prestanem da se plašim. Naravno, koliko mi to moj strah dozvoli. Da uđem u Novu godinu miropomazan.
Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strijepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocjenjivača, podcjenjivača, precjenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi vjerovati na riječ, kad već ja sam sebi ne vjerujem.
Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocjenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaviještenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.
Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvijek ne vjerujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umjetnika i kao čovjeka…
Neka se nose… no, moje vrijeme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvrijeđeni, šalio sam se, majke mi.
Vaš uvijek i do kraja
Zoran Radmilović
(Nin, 1985. godina)”
Prir. B.R.
