ART SLAJDER
GORAN ŠABAN IMA IZLOŽBU FOTOGRAFIJA U PODGORICI: ,,La Vita è Bella” na svilenom satenu
Goran Šaban ima izložbu fotografija 19. januara u Crnogorskoj kinoteci u Podgorici na kojoj će biti predstavljeni radovi nastali u prethodnih 14 godina tokom njegovih brojnih putovanja po svijetu. Kaže, u razgovoru za MNE magazin, da ga kao fotografa, Rojtersovog đaka, zanimaju priče, pa će na ovoj izložbi fotografije biti grupisane sa zadatkom da ukažu na neki aspekt, a sve zajedno da pokažu da život može biti lijep, kako je izložba i naslovljena. Ovaj put odlučio se za svileni saten za štampu fotografija.
Naziv izložbe koja će biti otvorena 19. januara u Podgorici je ,,Život je lijep” (La Vita è Bella). Šta to život čini lijepim?
– Prije nego što smo mi ovdje u Crnoj Gori bili u prilici da pogledamo film ,,La Vita è Bela” bio sam u Italiji na Univerzitetu Dante Aligijeri za strance da učim italijanski. Univerzitet je organizovao izlet u jedno mjestašce u blizini Reggio Callabrie i u okviru te posjete bila je projekcija tog filma, bez prevoda, naravno. Iako nisam razumio mnogo, film me je oduševio. Snaga volje, da se u uslovima za život koji apsolutno nemaju ništa sa humanošću, koja je demonstrirana u tom filmu da bi život jednog dječaka u koncentracionom logoru bio ispunjen i lijep je fascinantna i u potpunom je saglasju sa mojom cjeloživotnom fotografskom misijom portage za ljepotom. Jer, ako hoćemo, uvijek i svuda možemo naći nešto lijepo a život sam po sebi i ne treba uvijek da bude lijep i lak i lagodan, ali je do nas da mu damo sadržaj i onda kad nam nije sve po volji. Život čine lijepim priroda i ljudi u njoj, koji je poštuju i njeguju kao svoju kuću, jer, drugi dom nemamo. Sve fotografije koje će biti na izložbi šalju jake poruke onima u stanju da ,,čitaju između redova” koliko je meni zapravo stalo do tog ,,našeg doma”.
Dugo se bavite fotografijom. Koliko je bilo teško izdvojiti radove koji će se naći na ovoj izložbi?
– Kad dođe vrijeme za izložbu, odabir fotografija je izazovan i nagrađujući zadatak za fotografa. Zahtijeva pažljivo planiranje, kreativnost i samokritiku. Fotografije treba da budu tehnički dobro izvedene, estetski prijatne i emotivno privlačne. Takođe, to je prilika da se kroz prikazane radove izraze ideje i da se autor poveže sa publikom. Jedan od izazova je i da se ideja prilagodi prostoru koji je na raspolaganju i da se sve uklopi u budžet. Već duže vremena u glavi mi se mota ideja kako da sortiram sva svoja ,,lutanja” po svijetu i kako da natjeram sebe da sredim ogromnu arhivu. Došao sam do toga da bi izdavanje knjige i propratna izložba bili rješenje. Tako sam već duže vrijeme ,,čekirao” razne prostore kako bi mi dali inspiraciju za realizaciju ove ideje. Bez ikakve namjere da sada radim izložbu došao sam i u galeriju Crnogorske kinoteke i razgovarao sa direktorom Goranom Bjelanovićem i vrlo brzo smo se dogovorili da se odmah krene sa realizacijom izložbe. Valjda, kad se poklope energije onda sve i krene, ,,iz čista mira”.
Veliki sam ljubitelj izložbi, ali nisam od onih fotografa koji se bave izložbama. Izložbe su uglavnom displeji jedne određene tehnike i vrlo sličnih motiva koji čine neki serijal a mene, kao Rojtersovog đaka, zanimaju priče. Svaka priča, ma kako bila velika i značajna, može da se ispriča sa četiri do osam fotografija i to je jedna posebna vrsta umjetnosti. Tako će na ovoj izložbi fotografije biti grupisane po onome šta sam htio da pokažem/kažem sa zadatkom da ukažu na neki aspekt, a sve onda zajedno da kažu da život može biti lijep, mi samo to treba da želimo.
Naš život je neodvojiv od okruženja u kojem boravimo i putujući svijetom odavno sam u uvjerenju da ma koliko mi mislili da smo kreativni nikada nećemo nadmašiti ono što priroda može da uradi. Ova kolekcija fotografija slavi raznolikost i ljepotu planete i njenih stanovnika otkrivajući njihove zadivljujuće boje i detalje. Svaka fotografija bilježi drugačiji aspekt umjetnosti prirode, od živahnog do elegantnog, od spokojnog do upečatljivog. Zajedno, oni čine vizuelnu gozbu koja oduševljava čula i inspiriše maštu.
Već neko vrijeme istražujem svileni saten za štampu mojih fotografija i upravo je Kinoteka pravo mjesto da se one prikažu. Platno-fotografija-Benjini… Imao sam sreću da sam, radeći za Pobjedu, pratio prvu generaciju glumaca sa Cetinja i od tada kao novinar i fotograf pratim i poštujem rad Dubravke Drakić koja je oličenje profesionalizma u svemu što radi. Ona izaziva taj osjećaj divljenja kod mene na isti način kao Benjini. Brojne su bile prilike da sarađujemo i kad je moj rad u pitanju do njenog mišljenja mi je mnogo stalo i srećan sam što će upravo ona otvoriti izložbu da upotpuni cijelu priču.
Činjenica da je ovo prvi korak u realizaciji velikog zadatka, nije mi bilo teško izabrati fotografije jer nisam bio opterećen hoću li nešto izostaviti i nije bilo dileme da li je mogla jedna ili druga fotografija jer odmah nakon ovog projekta idem dalje, u drugu fazu. Krenuo sam od par fotografija za koje sam bio siguran da želim da ih pokažem i dodavao sve dok nisam stigao do broja koji je dovoljan da ispuni prostor galerije. Brojni su izazovi ovog projekta. Za razliku od uobičajnih platna na kojima se štampaju fotografije kod nas, koja zahtjevaju znatno manju rezoluciji od one koja je potrebna za fotografski papir – svileni saten zahtjeva punu rezoluciju u željenoj veličini, u ovom slučaju 70x70cm. Uz to je i proporcija 1:1 izazov jer kad se nešto fotografiše nikad se ne misli na taj odnos već na to da fotografija u finalnom obliku može imati horizontalnu i vertikalnu opciju. Ovaj format 1:1 je došao sa društvenim mrežama i u neku ruku pomirio film i fotografiju jer su se do njihove pojave fotografija i film razlikovali po tome što je fotografija mogla biti vertikalna, a danas su i film i fotografija u svim aspektima ravnopravni.
Piter Adams vjeruje da je odlična fotografija iskaz dubine osjećanja, a ne dubinske oštrine same fotografije. Šta za Vas predstavlja fotografija?
– Godinama sam putujući po svijetu na kruzerima putnicima držao časove fotografije, naročito je to bilo popularno u početku ekpanzije digitalne fotografije. Najteže od svega je bilo da ljudi shvate da bez obzira koliko je dobra kamera, ona i dalje ne zna šta stoji ispred nje kada fotografišete. To znači da onaj koji pritiska okidač mora da zna da kameri u skladu sa raspoloživim svijetlom i tehničkim mogućnostima ,,kaže” šta je ispred nje i napravi potrebnu kombinaciju brzine okidača, otvora bledne i osjetljivosti da dobije željeni rezultat. E, tu smo sad kod bezbroj kombinacija svih tih elemenata i do toga da ste bolji fotograf ukoliko bolje vladate svim tim elementima da vjerodostojnije ,ispričate” šta ste htjeli pritiskajući taj okidač. Znači, fotografija je izazov da se određenim pomagalom i raspoloživim svijetlom nešto iz stvarnog života ,,prenese” na papir tj. u dvije dimenzije i da to i dalje ima nekog smisla i estetske kvalitete.
Svima koji pritiskaju okidače na svim mogućim gadžetima i klasičnim aparatima fotografija je nešto drugo. Kao deklarisanom fotoreporteru u duši fotografija će uvijek biti sredstvo za taj dokumentarni doprinos društvu i ispunjenje potrebe da se kreativno ispraznim dolazeći u raznorazne životne prilike svjedočeći nekim rijetkim događajima.
Kažu i da slika vrijedi više od riječi. Što Vas inspiriše u stvaranju jedne fotografije i tome da ona i Vama i onome koji će je vidjeti prenese više od bilo koje riječi?
– Zbog svega pomenutog, fotografi obično ostanu vjerni jednoj ili par bliskih oblasti kojima se onda bave u svojoj karijeri. Sa mnom se to nije desilo jer mi je početak u dnevnoj novini dao mogućnost da istražim skoro sve aspekte i žanrove i ja sam jednako uživao u svim. Zato je i fotografija za mene mnogo više, daje mi mogućnost da dok uživam u svemu što mi je srcu drago imam i sredstvo da to podijelim sa drugima, zato sam valjda i toliko opčlinjen medijima i željom da pričam drugima o svemu i svačemu.
Kad pričam o inspiraciji volim da se vratim u vrijeme mog dolaska u Pobjedu kada sam dobio prače crno-bijelog filma da ,,uhvatim” jedan krug da bi vidjeli kako baratam aparatom. Vratio sam se za kratko vrijeme i skoro sve fotografije su sa tog parčeta filma bile objavljene na naslovnim stranicama narednih dana. Kako tada tako i danas, za mene je inspiracija svuda i u svemu. Ne moram da otputujem na Bahame da bih se inspirisao već samo tu iza ćoška, naći ću ja već nešto… To sam ja…
Da se vratimo Piteru, dok stručnjaci tvrde da ,,slika može da kaže hiljadu riječi” on ne vjeruje da je to u potpunosti tačno, osim ako je tema već dobro poznata. Možda je tačnije reći da jedna fotografija ponekad može da ispriča dio priče – ali priča će se promijeniti u zavisnosti od toga ko je gleda, perioda u kojem je fotografija napravljena i odakle dolazi posmatrač. Moram da se složim sa ovim i vratim Rojtersu. U vrijeme mog profesionalnog sazrijevanja časopisi su bili izvor znanja i inspiracije i jedna stvar vezana za njih je ta da sam često primjećivao da se jako dobre fotografije nalaze u sadržaju a da ih poslije nema u pričama. Tek sam radeći priču za Rojters shvatio da se često najbolja individualna fotografija i stavlja u sadržaj jer pojedinačno je bolja od drugih, ali se ne uklapa u priču, tj. ne može sa drugima da izgradi tu priču, ali sama po sebi govori mnogo na zadatu temu.
Ja bih radije rekao da dobroj fotografiji nije potrebno objašnjenje, da kao i svako drugo umjetničko djelo sa sobom nosi energiju koja onda reaguje sa posmatračem i njegovom percepcijom i znanjem o prikazanom.
S obzirom da ste veoma svestrani, što su Vaši naredni projekti ili ste prosto čovjek koji živi u trenutku?
– Već sam u jednom intervjuu kazao da ,,Moj život i karijera su poput konstrukcije od lego kocaka. Jedno je interesovanje izazivalo ono drugo ili bilo nadogradnja prethodnog. I tako su, iako cjeline, u svakom datom momentu ostavljale prostor za još. Nadam se da ta potreba za još nikad neće nestati….”
Ova izložba je rezultat trenutne inspiracije jer nije bila planirana, iako je sad očigledno dio projekta koji je već u razvoju. Iako uvijek znam gdje i šta hoću, ono kad i kako su promjenjljive vrijednosti. Kako ću i kad stići do cilja je manje važno u odnosu na to da se na tom putu uživa i iskoriste sve prilike. Preda mnom je taj veliki projekat pod radnim nazivom ,,202 dana put oko svijeta, od Singapura do Singapura” a šta će sve desiti na putu njegove realizacije ne znam kao i što ne znam koliko će trajati.
Moram da priznam da je fotografija već neko vrijeme više dio nekih mojih projekata nego isključiva aktivnost jer, kao što rekoh, meni je priča bitna a ja sam se već odavno ,,upgrade-ovao” i radim video produkciju i dizajn i to je sad neki novi nivo izražavanja koji su donijeli novi mediji. Veliko je zadovoljstvo biti u stanju da se različitim alatima pristupi nekom projektu. Fotografija, video i dizajn imaju različite mogućnosti za ispoljavanje kreativnosti i mogu na potpuno različite načine pokazati jednu te istu stvar. Dok fotografija ima taj statičan prikaz nekog trenutka u vremena, video-film daje dinamičnost i pokret koji fotografija nema, a novi mediji daju mogućnost da sve to upakujete na jednom mjestu. Za nekog ko se bavi vizuelnim umjetnostima to je ravno tome da se živi san.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
