ART ART_IZDVOJENO
EMIR HADŽIHAFIZBEGOVIĆ: Umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta
fazlinovici.wikia.com Emir Hadžihafizbegović
Glumac Emir Hadžihafizbegović za vrijeme gostovanja u Crnoj Gori govori za MNE magazin o filmu ,,Naša svakodnevna priča“ koji će se takmičiti na ,,Sarajevo Film Festivalu“, o ulozi koja je na njega ostavila najjači utisak, a za koju je dobio nagrade na pet svjetskih festivala, kao i o projektima koje radi u našoj zemlji. Ovaj šarmantni glumac nam je otkrio da je ,,slučajno“ upisao glumu i da je nekada davno želio da postane novinar. Svoj ego je, kaže Emir davno poderao i bacio u kantu za smeće, jer smatra da umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta.
,,Naša svakodnevna priča“ upravo govori o svakodnevici, o teškim vremenima u kojima se nalazimo i o značaju i snazi porodice. Koliko je lik Muhameda tipičan za današnje vrijeme na prostoru Balkana?
-,,Naša svakodnevna priča“ je, mogu reći, insajderska informacija i jako sam sretan da sam dobio to pitanje, otvorili ste intervju sa mnom na zanimljiv način. To je sjajan film koji ima autobiografsku crtu Inestinu, a ja igram njenog oca. On ima neku patinu filma ,,Doli Beli“, to je jedna sarajevska topla urbana priča o porodici koja se raspala, a onda je teška bolest majke porodicu ponovo okupila. Zapravo, ona govori o nekom opštem mjestu i stanju duha u kojem mi živimo i takva situacija nije neprirodna ni u Pogorici, Dalasu, Štokholmu… Jednom je Bergman rekao da bi nešto bilo univerzalno prije svega mora biti lokalno. I zapravo ta endemska mala priča iz jedne sarajevske mahale je nešto što je mene jako kontaminiralo. Igram glavnu mušku ulogu i Ulik Fehmiu igra takođe sa mnom, a tu su i Jasna Beri i Maja Izetbegović. Mislim da smo napravili sjajan film, sa njim se i takmičimo na ,,Sarajevo Film Festivalu“ i svi smo sretni. Mnogo sam radostan da je ovo bilo prvo pitanje koje sam dobio u Podgorici.
S druge strane, tu je još jedan projekat, ,,Balada o Pišonji i Žugi“ u kojem glumite Murgu Drota. Kakav je bio rad na tom projektu i koja je Vama omiljena pjesma ,,Zabranjenog pušenja“?
-Snimljen je samo foršpan, mislim da je u etar otišla pogrešna informacija da smo krenuli da snimamo film. Uradili smo foršpan i trejler, za eventualne koproducente, mecene koji bi pomogi film, jer on još nije prikupio ni početna sredstva za snimanje. Trejler je rađen tri dana, i unutar njega su svi oni akteri koji će biti ujedno i glavni u filmu: Pišonja, Žuga, Lepi, Murga, i naravno djevojke koje u kratkim haljinama hodaju u ljetnjem Sarajevu. Ja se tom projektu radujem, Sejo je moj veliki drug, koji je ušao u avanturu filmskog scenarija, i mislim da je to dobro napravio. Ipak, napraviti igrani film je veliki zalogaj i unutar tog procesa postoje neki kanoni i zakoni koji se moraju ispoštovati, i ja duboko vjerujem da iako on u toj vrsti posla nema iskustva, da će znati da posluša savjete i okupi, zajedno sa rediteljem Jasminom Durakovićem, ekipu koja će i u tom izvedbenom glumačkom smislu biti posložena kako treba. Jednom su DžonaHjustona pitali šta je najznačajnije za film, rekao je priprema, priprema, priprema. Taj film treba dobro pripremiti i svi se u Bosni njemu radujemo. Uz to, Sejo je napisao i najbolje tekstove za pjesme ,,Zabranjenog pušenja“. Kada bih morao izdvojiti, osim pjesme ,,Zenica Bluz“, koja je antologijska, pomenuo bih ,,Nedjelja kad je otišao Hase“.
Prepoznatljivi ste po raznovrsnosti likova koje tumačite. Koja je uloga na Vas ostavila najjači utisak?
-Teško mogu izdvojiti jedan lik. Imam 52 igrana filma, 40 pozorišnih premijera, nekoliko samostalnih projekata i radio drama i sve to kad se skupi bude nekih 106 likova koje sam igrao. Lik kojeg igram u filmu ,,Takva su pravila“ je nešto što bih izdvojio, jer sam za njega dobio pet svjetskih nagrada, na pet festivala. To su nagrade od Zlatnog lava u Veneciji, preko Njemačke i Kodbus Film Festa, Štokholm Fim Festivala, Minska u Bjeliorusiji, Beogradskog Festa…To je hrvatski film o ubistvu dječaka Luke Ritza, jedna istinita priča u kojoj igram oca kojem ubijaju dijete. Ta uloga je vrh i njome sam visoko podigao ljestvicu kada su festivalske nagrade u pitanju. Mogu reći da sam svoj ego davno poderao i bacio u kantu za smeće jer mislim da umjetnost počinje tamo gdje prestaje sujeta.
Druga uloga je Zeka u predstavi ,,Žaba“. To je pozorišna predstava koja se šest puta igrala u Crnoj Gori, igrali smo je i na Ekonomskom fakultetu u Podgorici i to je bila posebna draž. Ona je za sedam godina odigrana 250 puta, a govori o posiljeratnom Sarajevu.
Šta je najviše uticalo na to da počnete da se bavite glumom?
-Moj glumački put je zanimljiv. Zapravo sam želio da budem sportski novinar. Ali sam zakasnio na taj fakultet i tražio nabliži njemu i tako došao na Akademiju. Tamo je bilo 280 kandidata, a od osmoro njih koji su primljeni imao sam najbolji rezultat. Tek studirajući sam zavolio glumu, do tada nisam imao osjećaj za to. Nikad se nisam amaterski bavio glumom, iako sam volio da sviram gitaru, imitiram i pjevam. Svaki glumac želi da prenese neku poruku, da kaže nešto, pa je to i u meni postojalo oduvijek.
Trideset je godina prošlo od ,,Audicije“ i ,,Oca na službenom putu“. Kako je bilo raditi u tim vremenima, a kako danas?
-To je dobro pitanje koje se zapravo može disperzirati i van konteksta glume. Može se postaviti i drugim umjetnicima. Mogu reći da je ranije postojao neki sistem vrijednosti. To nije priča o ideologiji, ja sam jugovrjednostičar, a ne juigonostalgičar. Sistem je bio drugačiji jer su ljudi bili obrazovaniji i načitaniji. Nažalost, mi sad imamo jednu atrofiranu mentalnu sliku i kartu kroz koju možeš da provučeš sve i svašta i ja volim da se sjetim ovoga što ste me pitali, ne samo kao učestvovanja u toj vrsti perormansa i umjetničkog djela, nego se volim sjetiti zašto što su haustori bili čisti, komšije su ostavljale ključeve jedni drugima i nije bilo pasa lutalica, sve je bilo drugačuje…Cijeli sistem je funkcioniso na plemenitom sistemu vrijednosti. Mi glumci pokušavamo da imao neki svoj svetionik, malu oazu u koju se sklanjamo, pa je tu gluma privilegija. Gluma je terapija u ovim zombijevskim vremenima i ja tako gledam na svoj posao.
Kako je došlo do toga da budete dio ekipe koja radi prvi crnogorski sitkom ,,Dojč kafe“?
-Inače sam vrlo senzibliran na Crnu Goru i imam jako puno prijatelja ovdje koji nijesu glumci, koje se bave i drugim profesijama i rado posjećujem vašu državu. Tako sam se zadesio u filmu ,,Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“, reditelja Nikole Vukčevića i producenta Ivana Đurovića i ta se saradnja nastavila jer je Ivan sad direktor serije ,,Dojč kafe“, a Milan Milinković je režira. U ovom projektu sam gost, prije nego stalni glumac, ali mi taj poziv jako godi i hvala im na povjerenju koje su mi ukazali. Atmosfera na setu je fantastična, tekst je smiješan i zanimljiv, i mogu reći da će ovaj interesantni serijal obradovati Crnogorce.
Nije Vam strano raditi sa crnogorskim režiserima, glumili ste u filmu ,,Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa“ režisera Nikole Vukčevića. Kako vam prija boravak i rad u Crnoj Gori?
-Rad i boravak u Crnoj Gori je uvijek iskustven. Crnogorci su posebni i imaju zajedničke imenitelje sa Bosancima. Surovo su iskreni, talentovani su, govore po principu ,,što na umu to na drumu“ i ta vrsta psihologije mi prija, jer volim da radim sa takvim ljudima. Sretan sam što sam radio ,,Dječake iz ulice Marksa i Engelsa“, i ovom prilikom čestitam Nikoli i Ivanu na tako hrabrom filmu, jer će djeca u Crnoj Gori moći jednog dana da pogledaju ono što su njih dvojica dokumentovali, i to se neće zaboraviti nikada. Ovaj film je umjetnički dobro posložen, rediteljska estetika mi je bila vrlo privlačna za rad i nosim lijepe utiske sa snimanja tog filma, ali isto mogu reći i za ,,Dojč kafe. Moram istaći i da je filmska produkcija i kultura uopšte prijeki put za promociju jedne države, a nažalost Bosna za to nema sluha, pogotovo zadnje tri godine. U Crnoj Gori se odlično osjećam.
Katarina Janković
