Pjesnikinja Anđela Bulajić rođena je Cetinjanka. Svjetsku književnost studirala je godinu na Filološkom fakultetu u Beogradu, a zatim završila studije pozorišne produkcije na Fakultetu savremenih umetnosti, takođe u Beogradu. Članica je Foruma mladih pisaca KIC-a ,,Budo Tomović”. Pjesme su joj objavljene u šestom i sedmom zborniku mladih pisaca KIC-a, u elektronskom izdanju Vavilonske biblioteke, Čovjek- časopis, Kuš časopis i u zborniku Rukopisi 44.
Za MNE magazin govori o nedavno osvojenoj Nagradi Ratkovićevih večeri poezije, stvaralaštvu, inspiraciji i novim projektima koji su u pripremi.
Studirali ste svjetsku književnost u Beogradu godinu, a onda se ipak odlučili za pozorišnu produkciju. Na kraju vratili ste se književnosti i pisanju poezije. Što je presudilo da odaberete poeziju?
– Iskreno, poeziju sam izabrala jer u tom periodu nisam imala vremena da pišem prozu. Kako nisam htjela da zapostavljam pisanje, a ni čitanje literature (van fakultetske koja je bila i obavezna, i obimna) poezija je bila idealna forma kroz koju sam mogla da se izrazim. Na studijama književnosti često sam učestvovala na pjesničkim večerima, pa su i moji afiniteti ka pisanju poezije porasli, sad već u toj mjeri da imam potrebu da sve svoje unutrašnje procese izrazim kroz stihove.
Koliko Vam znači Nagrada Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27 godina?
– Smatram da je nagrada ulaznica u jedan novi svijet, a ova nagrada ima takvu težinu zbog koje je izuzetno cijenim. Mišljenja sam da je neizmjerno važno ko dodjeljuje nagradu i ko se studiozno bavi čitanjem i procjenjivanjem teksta. Znači mi mnogo, jer me podstiče na dalje stvaranje, i jer mislim da je uvijek bolje kada vaše pisanje ocjenjuje neko ko je kompetentan i dovoljno stručan, ne bih se usudila da samostalno objavim knjigu.
Što Vi trenutno čitate i koje pjesnike biste izdvojili?
– Ovih dana sam fokusirana više na prozu. Trenutno čitam roman ,,Boldvin’’ autorke Milice Vučković. Gledam da uvijek idem uporedo i s poezijom, i uvijek izdvajam Marinu Cvetajevu, Fernanda Pesou, Ezru Paunda, a od naših autora, na prvom mjestu Branko Miljković, Miloš Crnjanski, Mika Antić i Vito Nikolić su vjerujem, svim ljubiteljima poezije među omiljenima.
Što Vas inspiriše?
– Inspiriše me običan život, situacije kojima prisustvujem na putu do posla, prodavnice, ljudi koje srijećem u pošti, parku, na ulici. Mjesta me posebno inspirišu, enterijeri i eksterijeri mogu postati naročito fascinantni kad se pretvore u umjetnički prostor.
U pjesmi ,,Slagalica” pišete ,,Učili su me da moram da se srušim, da se složim u kutiju i odrastem među njena četiri ćoška.” Ta se tema provlači i kroz nekoliko drugih Vaših pjesama. Koliko je teško čovjeku koji nije ,,složen u tu kutiju i ta četiri ćoška” da se izbori za sebe i svoje mjesto u današnjem vremenu i društvu?
– Sve više vidim kao prednost to ,,nepripadanje” i neslaganje u kutiju. Ne mislim da sam ja lično nešto posebno van te kutije. Neko ko stvara umjetnost je sam po sebi na neki način izdvojen, ali mi zvuči suviše pretenciozno misliti za sebe da smo mnogo drugačiji od ostalih. Vjerujem da je običan i srećan život nešto čemu treba svi da težimo, to je više nego dovoljno. Teško je istaći se u vremenu u kojem je stvaralaca sve više, ali, to ipak na kraju zavisi od čovjekovog senzibiliteta i spremnosti da se u ovakvom društvu izbori za mjesto.
Da li je u planu nova zbirka pjesama?
– Trenutno radim na zbirci priča. Desi se i neka pjesma, ali trenutno želim da se fokusiram na uređivanje zbirke i romana koji treba da izađu. Kad to prođe, u planu imam prozu, prije nego poeziju, ali ko zna, vrijeme će pokazati šta će se prije iznjedriti.
Bojana Radonjić