MAGAZIN SLAJDER
ŽELJKO SAMARDŽIĆ U OGLEDALU: Pjesma ,,Sipajte mi još jedan viski” je promijenila moj život
Današnji gost rubrike ,,U ogledalu” je pjevač Željko Samardžić. Svojoj publici poklonio je novi spot u kojem su prikazane ljepote Boke, za obradu pjesme ,,U tebe sam zaljubljen” čuvenog Rođe Raičevića.
Kaže da ga djetinjstvo podsjeća na Nikšić. Rođen je 3. oktobra 1955. godine u Mostaru. Njegov otac bio je oficir Jugoslovenske narodne armije, pa je neko vrijeme sa porodicom živio u Zadru i Herceg Novom. Muzika je oduvijek bila njegova najveća ljubav, a talenat je naslijedio od majke. Tokom srednje škole počeo je da nastupa u lokalnim kafićima i restoranima. Nakon odsluženog vojnog roka u Tuzli, vratio se u rodni Mostar i zaposlio se kao carinski deklarant, slobodno vrijeme je koristio da nastupa sa svojim orkestrom. Imao je čast da otpjeva ,,Kozaru” Josipu Brozu Titu, kasnije je otvorio i svoju kafanu ,,Kabare” nedaleko od Starog mosta.
Suprugu Maju upoznao je u holu ekonomske škole, iako ga nijesu ohrabrivali da joj priđe, ipak je to učinio, a njihova ljubav krunisana je kćerkama Sanjom, Danijelom i Minjom. U Mostaru su živjeli do početka rata, a onda su se preselili u Nikšić, zatim u Beograd gdje i danas žive.
Željko kaže da je za njegovu karijeru najzaslužnija pjesma Marine Tucaković ,,Sipajte mi još jedan viski”, osim nje 90-ih pjesme ,,Grlica”, ,,Slutim” čine Samardžića jednim od najtraženijih izvođača. Do sada je snimio 18 albuma i 7 kompilacija. Njegov album ,,Sentimentalan čovek” proglašen je albumom godine. Brojne nagrade osvojio je na regionalnim festivalima kao i ,,Oskar popularnosti” i ,,Zlatni melos”, a njegovi koncerti su uvijek među najposjećenijima.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– ,,Sjećaš li se Doli Bel” je film koji najbolje opisuje to vrijeme i sredinu u kojoj sam odrastao. Dodao bih da me divne uspomene vežu za trenutke provedene kod moje familije u Nikšiću. Pamtim jutra koja su mirisala na svježu vareniku kod moje babe Jovanke, ali još toplije noći prespavane na dušeku od slame ušuškan vunenim jorganom ispod kojeg ni na Durmitoru nema zime.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Bio sam tinejdžer i pozvali su me da pjevam u mostarskom domu JNA sa vojnim orkestrom. Tada sam zaradio neki novac koji sam već sjutradan potrošio sa društvom na ćevape i koktu.
Na čemu insistirate u poslu?
– Profesionalnost je najvažnija. Ja sam precizan i tačan pa to očekujem i od ljudi sa kojima sarađujem. Nikada nisam otkazao koncert ili nastup osim kada to nije bilo u mojoj moći. Evo, baš prije neki dan pljusak je onemogućio nastup u Ljubaškom, ali smo ga zato pomjerili za sjutradan.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– ,,Život je lijep” ili orginalno ,,La vita e bella” Roberta Beninjija je film koji me svaki put ostavi bez daha. Ratni film, komedija, drama, romansa, priča o sudbini jevrejske porodice u koncentracionom logoru i pokušaj da svome sinu uljepšaju okrutnu realnost i predoče sve kao igru koja na kraju pobjedniku donosi pravi tenk. Ja volim da čitam poeziju, ali ovih dana sam na prijedlog kuma pročitao odličan roman od Haleda Hoseinija, autora čuvenog bestselera ,,Lovac na zmajeve”, ,,Hiljadu čudesnih sunaca”. Moja preporuka za vaše čitaoce.
Koje jelo najviše volite?
– Obožavam domaću tradicionalnu kuhinju, a na prvom mjestu je sarma. Još od malih nogu kada sam se davio sarmama moje majke Nade, to je moje omiljeno jelo. Volim i pite, raštan …ma ja sam prosto rečeno slatkohran i to se vidi iz priloženog.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ništa što nemamo u sebi. Mi ljudi smo stvoreni od ljubavi i ona je u svima nama. Mudri patrijarh Pavle je rekao da je ljubav jedina koja se umnožava kada je dijelimo sa drugima. Sve drugo se troši.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Mnogi za mene značajni su otišli i odjavili se u zadnjih par godina. Ja ću pomenuti moju Marinu Tucaković jer je ona, uz ogroman i neupitan talenat, bila i dobra duša i moja draga prijateljica. Zahvaljujući prije svega njenim pjesmama ja sam se proslavio i samim tim je na neki način moj život obojila najljepšim bojama. Duško Trifunović je rekao – Prijatelji bivši prijatelji budući pamtite me po pjesmama mojim. Nju će sigurno dugo pamtiti po ,,Sipajte mi jos jedan viski”, ,,Grlica” kao i mnogim divnim pjesmama koje je uradila za druge pjevače i grupe na ovim našim prostorima.
Putovanje koje pamtite?
– Australija je najdalja destinacija do koje sam dolazio. Pamtiću moj prvi let između ostalog i po tome što sam krenuo iz jednog hladnog i bljuzgovitog beogradskog februara, a sletio u tropsko sidnejsko ljeto. Nezaboravno jutro me probudilo uz cvrkut ptica i miris orhideja. Ljeto koje najviše volim i to je bio nezaboravan utisak mog prvog boravka u zemlji kengura.
Takođe, pamtim i prvi boravak na američkom kontinentu. Moj djed Milan Samardžić, odlikovani Solunac, je živio u Čikagu u vrijeme Al Kaponea tako da mi se upravo to motalo po glavi kada se avion spuštao na ,,O’Hare international aiport”. Sve one priče o njemu koje sam slušao od babe i mog oca su mi se vratile. Međutim, vrlo brzo sam imao neprijatno iskustvo. Imigraciona policija mi je saopštila da nemam uredna dokumenta i da ću morati sjutra nazad za Evropu. Pročitali su mi prava i obavili proceduru za koju sam do tada znao samo iz filmova. Odvezli su me u zatvor u Milvoki da prespavam tu noć, ali srećom, pojavila se jedna Suzana, policajka koja me slušala i obožavala moje pjesme. Vrlo brzo je objasnila svojim kolegama o kome se radi i ispostavilo se da je greška napravljena neprofesionalnošću tamošnjih organizatora. Šef policijske stanice mi je uz izvinjenje poklonio i sendvič od ćurke pošto je taj dan bio i Dan zahvalnosti. I tako sam ja čitav dan izgovarao thanks -thank God, thanks Suzana, thank you djede Mlane…
Pjesma Vašeg života je?
– ,,Sipajte mi još jedan viski” je još 1995. godine u Budvi postala posebna i sa njom se zaista promijenila moja karijera ali i moj život.
N. Petrović
Foto: Privatna arhiva
