Na samo sat vremena letom od brdovitog Balkana, živi se neki drugi život koji njeguje estetiku i umijeće življenja, koji ima načina i za plate ljekarima i za čiste ulice. I za umjetnost. Iskonsku i isjeljujuću.
U bečkoj državnoj operi balet Labudovo jezero. Izvođači, kakve li ironije, Rusi i Ukrajinci zajedno, u savršenoj harmoniji.
Nestvarnih pokreta koji se slivaju jedan u drugi. Kao da je ono što doživiš uhom pretočeno u ples, a u isto vrijeme i u priču. Ljubavnu.
U publici se ne čuje ni šapat, tokom momenata tišine.
Ambijent te tjera da zamišljaš kako je bilo nekada, predvorje i stubište, autentični iz davnih vremena.
Slike nisu originalne, skinute s interneta.
Moje društvo s kojim sam sinoć uživala ( mahom Crne Gore listovi, istureno odjeljenje Beč), kaže da pristojan svijet ne slika, niti nosi telefone u Operu. Uživa do kraja u čaroliji.
Pod utiskom doživljaja, poželjela sam da pozovem Cecu ( Ražnjatović) i Jelenu ( Karleušu), da zajedno odgledamo i odslušamo Labudovo jezero. Možda bi se pomirile, oplemenile i pogledale na život iz drugog ugla, kad dožive nešto, za njih novo, a postojeće od vajkada. U našima bi tim činom, napravile malo mjesta za stvarnu ljepotu. Istinsku i suštinsku. Kakvu daje samo umjetnost.
Dr Nina Mandić, pedijatar
PZU ,,Doktorica Mica