Viktor Savić ovu godinu započeo je premijerom filma Milana Karadžića ,,Gorčilo“. Beograđanin je, porijeklom iz Crne Gore, ali nerado priča o toj činjenici iz svoje biografije, jer kako kaže „svi smo mi jedan narod“.
,,Mješoviti brak“, ,,Budva na pjenu od mora“, ,,Gorčilo“. Što je to u radu Milana i Milutina Karadžića što Vas inspiriše da iznova sarađujete sa njima?
– Jako volim da radim sa njima. Prije svega, poznajemo se jako dobro, sa njima radim otkada sam počeo da se bavim glumom. U pozorištu sam dosta radio sa Milanom, pa ,,Mješoviti brak“ i poslije toga još neke serije, tako da imamo super komunikaciju. To je ono što je najvažnije za početak. Kada dođem dolje da snimam bukvalno se odmorim i od Beograda i od svega. Opušten sam nekako, mi smo drugovi, a s druge strane, radi se predano i dobro. Navikao sam već na rad sa Milanom. Ovog puta imali smo tu, u ,,Gorčilu“, Gogu Volarevića, direktora fotografije koji je radio ,,Montevideo“ i sa kojim se jako dobro znam više od četiri godine. Jednostavno sam uživao i ovaj put.
Kako je ljetovati kod nas u Crnoj Gori, a kako glumiti pred našom publikom?
– Ne bih to analizirao, jer ću da krenem da Vam pričam o politici, a to ne volim. Mene to jako vrijeđa, jer moji su iz Crne Gore preko majke, čak i Savići su iz Bjelopavlića. Jednostavno, ja nas doživljavam sve kao jedan narod, a ovo što politika radi, zbunjuje ljude, jednostavno ne bih ulazio u to. Bolje da se ne petljam. Pitala me je jedna novinarka: ,,Kako Vam se sviđa naša hrana?“. Prvi put sam u Crnoj Gori bio sa tri mjeseca i otada svake godine. Jednostavno, ja imam gomilu prijatelja ovdje i to nije drugi narod. To je isti narod, a to što politika pravi neki bunt u ljudima, to je posebna priča.
Sa Jugom Radivojevićem sarađujete u njegovom debitantskom filmu ,,Igra u tami”. Pravljen je po istoimenoj predstavi, u kojoj glumite Vuka, sina vlasnika bordela koji pritiče u pomoć liku koji tumači Tamara Dragičević. Kako je Vama, nakon pozorišnih izvedbi, bilo raditi na filmskoj adaptaciji?
– Okolnosti u kojima se film snimao su dosta bile pozorišne. Čini mi se da smo uspjeli da prevaziđemo to pozorište. Mi smo sve to radili u pozorišnom prostoru. Radili smo ono što radimo godinama unazad, tako da nam nije bilo mnogo teško, uživali smo.
Sa Armanom Asanteom glumili ste u ,,Montevideu“. On je izjavio da ste glumac stvoren za Holivud. Vi ste se odlučili da karijeru gradite na ovom podneblju. Zašto ne Holivud?
– Uživam u holivudskim ostvarenjima i glumcima, ali jednostavno nijesam na tom govornom području rođen i odrastao. Ja i svako ko ode tamo ima ograničen broj uloga koje može da odigra. Nemam tu vrstu sujete i kompleksa da moram da se ostvarim u Holivudu, da bi me u mom selu prihvatili. Pokušavam da se ostvarim ovdje, ne samo profesionalno, nego uopšte, u životu. Naravno, kada bi me neko pozvao bilo gdje, u Holivud, Rusiju ili Njemačku rado bih radio, zašto da ne. Ali da idem negdje, jurim novu karijeru, novi život, to me ne privlači.
Koliko glumac mora da zađe duboko u sebe da bi pronašao slobodu u sebi i inspiraciju za djelo?
– Ja mislim da je to osnovno za glumca, da čeprka po sebi, da je samokritičan, da razmišlja, posmatra, analizira koliko god da je to naporno. Meni je ta analiza najnapornija. Ta vrsta psihologije sastavni je dio ovog posla.
Imate li zbog obaveza dovoljno vremena za ljubav?
– Imam, za to mora da se nađe vremena. Znate kako, takvo je vrijeme došlo, potpuno su se poremetile vrijednosti i koliko god da sam svjestan toga borim se sa tim. Život nam je mnogo brži, pa i ljubav pređe u obavezu, ako se uopšte i „baviš“ njom. Ali, to treba prevazići, a meni je to najteže.
Koliko smo zapravo svi mi ničiji u ovom svijetu otuđenosti i tehnologije?
– E pa, i to je tačno. Sad, znate kako, to može sad onako površno da se tumači do nekih dubljih odgovora. Ali jeste, negdje smo svi mi ničiji. Ali dobro, čovek je satkan tako da u principu sve može sam i može sve, bez svih.
Razgovarala Bojana Radonjić