MAGAZIN SLAJDER
TARA MANIĆ U OGLEDALU: Pamtim putovanje na koje sam išla tragom najdražih pisaca
Omladina bez boga (Foto: Duško Miljanić)
Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je režiserka Tara Manić.
Rođena je u Beogradu. Publika je upoznaje kao djevojčicu Anu u filmu ,,Mrtav ladan”.
Glas pozajmljuje i Steli u animiranom dječijem filmu ,,Upomoć, ja sam ribica!”.
Glumila je još u TV drami Brane Crnčevića ,,Poseta mlade dame” i predstavama ,,Malajsko ludilo” i ,,Posle zabave”.
Djetinjstvo je, kaže, asocira na igru, smijeh, porodična putovanja, djeda, babu, slikovnice o Sari Kej i prvu pročitanu knjigu u životu – ,,Vinetua”.
Nakon glume, ipak se odlučuje za režiju. Diplomirala je 2017. godine na Katedri za pozorišnu i radio režiju, kao student generacije, u klasi profesorice Alise Stojanović i Igora Vuka Torbice, predstavom ,,Fotografija 51”.
Počinje sa radom na Fakultetu dramskih umetnosti iste godine kao demonstrator, a 2018. godine postaje stručni saradnik na predmetu Pozorišna režija, u klasi profesorice Alise Stojanović. Na FDU završava i Master studije Pozorišne i radio režije.
Kao asistentkinja radila je sa rediteljima Aleksandrom Popovskim na predstavama ,,Hamlet” i ,,Tri sestre”, sa Jernejem Lorencijem na ,,Carstvu nebeskom” i sa Anom Đorđević u komadu ,,Na dnu”.
Režirala je predstave ,,Omladina bez Boga” u Crnogorskom narodnom pozorištu, ,,Emiliju Galoti”, „Dan kada ja nije više bilo ja“, „Osam žena“, „Zidanje Skadra”, „Devojka cara nadmudrila“, „Jul“, „Til Ojlenšpigel – O proseravanju“, „Ko još jede hleb uz supu“, nagrađivane ,,Adagio” i ,,Rigolo Circus” u Poznanju, operu ,,Za tri groša”, vježbe ,,Jedna ruža je procvjetala”, javno čitanje ,,Priče sa malog odmora”, te radio drame „Autobiografija“, „Noa Noa – dnevnik Pola Gogena“ i „Tragovi u đubretu“.
Dobitnica je nagrada u Beogradu, Bečeju, Poznanju, Moskvi i Vilnjusu.
U poslu insistira na pripremi, preciznosti, posvećenosti, odanosti i uzajamnom poštovanju.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na deku Vladu i baku Nadu, na našeg porodičnog engleskog buldoga Čerčila, na roditelje i sestru, na porodična putovanja, na igru, kuvanje sa mamom, slikovnice o Sari Kej, na prvu pročitanu knjigu u životu – „Vinetua”, skijanje na Kopaoniku, na stavljanje joda na posjekotine, na smijeh…
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sjećam se, naravno! To je bio honorar za mjesto asistentkinje reditelja na predstavi „Hamlet” Jugoslovenskog dramskog pozorišta, sa Nebojšom Glogovcem u glavnoj ulozi, a u režiji Aleksandra Popovskog. Mislim da je to ujedno i posljednji novac za koji znam kako sam ga potrošila! Potrošila sam ga na putovanje po zemljama mojih najdražih pisaca: Norveškoj, Švedskoj, Danskoj… Od tada, nemam nikakvu ideju na šta trošim zarađeni novac, ali se time ni ne opterećujem!
Na čemu insistirate u poslu?
– Na pripremi, preciznosti, posvećenosti, odanosti, uzajamnom poštovanju. Na dolasku na probe na vrijeme. Tražim od ljudi oko sebe da budu posvećeni, a takva sam i ja u poslu.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Svakodnevno čitam, a posljednjih nekoliko godina, najviše istražujem i čitam skandinavsku književnost i mislim da se polako približavam kraju spiska svega što je sa tih jezika prevedeno na naš jezik. Među posljednjim knjigama koje sam pročitala, preporučujem „Cara Portugalije” Selme Lagerlef i „U sjenci zločina“ Helene Henšen. U posljednje vrijeme, moju pažnju više privlače serije, a tu bih preporučila na desetine epizoda.
Koje jelo najviše volite?
– Mamina. A sada, i svoja. Kao Garfild – lazanje. Nažalost, kako je priroda mog posla takva da vrlo često putujem, da sam van Beograda u kojem živim, u svakom novom gradu pronađem svoje novo omiljeno jelo – barem da bi mi bilo malo lakše. Pored toga, važnije mi je sa kim jedem, nego šta – ne volim da budem sama kada ručam. Za mene je to zajednički ritual.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Nisam sigurna da postoji neki tajni „recept“, inače, vjerujem da bismo ga svi znali do danas… Najznačajnije je uvijek voljeti i biti voljen!
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Uhhhhh… Teško pitanje. Ne bih nijednog umjetnika voljela da oživim, jer se bojim da bi danas, 2021. godine, oni bili potpuno nesnađeni. Vjerujem da su svi meni dragi umjetnici svoja najbolja djela dali u pravim trenucima. Rad svih meni značajnih umjetnika traje i živi i danas, upravo kroz ljude koji o njima danas misle.
Putovanje koje pamtite?
– Apsolutno sva. Mislim da putovanja pamtim najbolje od svega što mi se dešava. Pamtim daleke destinacije: Tajland, Zanzibar, zatim gostovanja sa svim predstavama; u Moskvi, Trstu, Parizu, Poznanju… Ali, najviše od svih, pamtim jedino putovanje na koje sam išla sama, Inter Railom, tragom mojih najdražih pisaca. Obilazila sam kafiće u kojima su pisali, restorane u kojima su ručali, ulice koje pominju, zgrade, pozorišta, poglede, terase, prije svega, u Stokholmu i Oslu. To je prvi put da sam se u životu osjetila baš odraslom.
Pjesma Vašeg života je?
– „Everybody Needs Somebody to Love”!
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
