MAGAZIN SLAJDER
ESMA KUČUKALIĆ U OGLEDALU: Ne pravim kompromise u svojoj profesiji
Esma Kučukalić
Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je novinarka Esma Kučukalić.
Rođena je 1983. u Sarajevu. Kćerka je najznačajnijeg vajara Bosne i Hercegovine i Jugoslavije i jednog od osnivača Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu Alije Kučukalića.
Upravo je otac taj umjetnik kojeg bi željela da oživi, kaže nam u ovom intervjuu.
Naša gošća sa majkom i sestrom u vrtlogu rata 1992. dolazi u španski Alikante.
Ratna fotografija iz djetinjstva u izbjeglištvu, 1992.
Doktorirala je na Univerzitetu Valensije iz oblasti ljudskih prava, mira i održivosti. Ima master iz Međunarodnih studija i Evropske unije. Diplomirala i specijalizirala novinarstvo. Direktorica je Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana. Profesorica je na postdiplomskim studijama iz međunarodnog novinarstva na Univerzitetu Rey Juan Carlos u Madridu, gdje predaje Solution Journalism.
Prva hronika nakon stravičnog udesa na metro stanici u Valensiji u kojem su izgubila život 43 putnika, Foto AP, 2006
Dobitnica je nagrada istraživačkih stipendija ,,Emili Gisbert -Valencian Union of Journalists” i ,,Jean Monnet EU EX / ACT Center of ExcellenceFellowship”. Članica je programa ,,Solutions Journalism Train-the-Trainer” na Solution Journalism Networku. Posjeduje izuzetno iskustvo u novinarstvu, koje traje od 2005. godine i ono što i dan-danas pamti jesu riječi tadašnjeg direktora Cadena Sera – Ne vraćaj se u redakciju bez vijesti i to dobro utemeljene vijesti.
Njen dokumentarni film ,,Antigona 2.0 Méditerranée”, prema istoimenom projektu i originalnoj ideji Miroslava Minića, bio je prikazan na ovogodišnjem UnderhillFestu.
Snimanje dokumentarnog filma ,,Antogina 2.0 Méditerranée” sa Miroslavom Minićem i rediteljkom Amaliom Yusta. 2021.
Živi na relaciji Valensija-Madrid-Sarajevo.
Simpatično joj je, dodaje, što za nju ovdje kažu da je crnogorska snaha zbog supruga koji je porijeklom iz Crne Gore.
Kada govorimo o porodici, pjesma ,,Lijepa Alma” veže je ,,za jedno od najljepših i najvažnijih stvorenja” u njenom životu.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
Izlet: Vrelo Bosne – Sarajevo, 1986.
– Na role, mirišljava pisma i svilene salvetice, sudiće, spomenar i ples. Na sankanje i neumorivu igru po mom sarajevskom naselju Ciglane. Onda na nestanak svega pomenutog. Na strah, gubitke, rat i izbjeglištvo. Na nove početke i ponovo smijeh. Na bezazlenost u vrtlogu razaranja.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Da. Sjećam se rado i sa jednom dozom ponosa. Bila je to praksa u sklopu studija novinarstva. Tada na mom fakultetu Žurnalistike na Univerzitetu u Valensiji, prvi ostvaren dogovor za stipendiranje studenata od strane poznate španske radio stanice Cadena Ser. Radila sam na dnevniku. Direktor mi je rekao: ,,Ne vraćaj se u redakciju bez vijesti i to dobro utemeljene vijesti!“ I tako je i bilo. Nikada više nisam ušla u kancelariju bez izjave, rubrike ili izvještaja, što je bio i najbolji savjet za pošteno zarađen honorar.
Kako sam ga potrošila? Izašla sam sa mamom. Sjećam se da smo zajedno šetale i počastila sam se sa tašnom u koju mi je odlično mogao stati magnetofon, sveska i moj žuti alkatel telefon. Kupovina sa mamom je uvijek bila vid talismana. Prije nego što sam došla na poziciju šefa redakcije na TV-u Madridu mama mi je poklonila najljepši šal koji me i danas podsjeti na taj izazov, kad sam se vratila na posao nakon malo duže pauze poslje rođenja moje mlađe kćerkice, mama je bila ta koja me je bukvalno vratila u novinarske cipele i novu novinarsku tašnu. Možda sam otišla predaleko s opisom prvog honorara.
Na čemu insistirate u poslu?
Intervju sa filozofom Edgar Morinom u Monpeljeu, 2019
– Uvijek sam osjećala da je moj rad jednako vrijedan, i kada sam bila na nekim početnim pozicijama, i sada u zrelijoj dobi. Osjećam poštovanje prema publici kojoj treba da predstavim djelo koje potpisujem. Mislim da me taj moto održava u balansu da ne pravim kompromise u svojoj profesiji i to pokušavam prenijeti svojim studentima i kolegama u timu.
Sa Beniciom del Torom na snimanju filma ,,A perfect Day”. Fernando Leon de Aranoa, 2014.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Sve filmove od Miloša Formana. Amadeus, Kosa, Goya's ghosts. Fascinira me od djetinjstva i možda ga i sad volim radi toga. Taj bezazleni pogled na umjetničku dušu.
Vezano za knjigu, trenutno čitam djela savremenih bosanskohercegovačkih pisaca takozvane ,,pregažene generacije”. Šehović, Čolić, Ovčina, Sejranović, Stanišić. Upijam i pokušavam razumjeti kroz njihovo pismo meni najbliže, one koji su ostali presječeni u najboljim godinama i opečaćenim ratom. Naši S.J. Salingeri. Ipak, kad radim na nekim mojim stvarima, ne volim da bježim od novinarskog stila, da se iščitam i vraćam se Capoteu, Kapuschinskom, Marquezu, ali Garciji Marquezu Gabrielu novinaru i Dariju Džamonji.
Koje jelo najviše volite?
– Živim na Mediteranu i usvajam ukuse, arome, boje, sastojke španske, bosanske, marokanske te i crnogorske kuhinje. Nije do hrane, kulinarska umjetnost na Mediteranu je ceremonija druženja, dijeljenja dobra i zla, suživota i treba je njegovati. Ritual bosanske kahve, tapas na španskom trgu, okrugli tadžin iz kojeg svi zajedno jedemo ili nedjeljna šetnja pijacom u potrazi za najljepšim crnogorskim sirom.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ljubav su dimenzije, kažu učenjaci, i svaka dimenzija ima svoje faze. Imam sreću što osjećam puno ljubavi od mojih najbližih i svakodnevno joj uzvraćam u raznim ulogama, majke, kćerke, sestre, kao žena, prijateljica, koleginica, komšinica. Je li to prava ljubav? Nadam se, ali ne znam tačno do koje sam dimenzije došla.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
Susret članica Fondacije Skupština građana i građanki Mediterana
– Kako simbolično pitanje. Najvećeg skulptora u Bosni i Hercegovini i, slobodno rečeno, jednog od najpoznatijih jugoslovenskih umjetnika, profesor kiparstva generacijama studenata Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu koji su danas afirmisani umjetnici širom svijeta, autora remek -djela, simbola rodnog grada umjetnika. Aliju Kučukalića, mog oca, ubijenog u opsadi Sarajeva u 55. godini života.
Putovanje koje pamtite?
Pogled na Nil, 2007.
– Mediteran je moj stalni prostor kretanja. Često poslovno, katkad kao turista, uvijek sa sveskom da nešto zabilježim. Možda da istaknem 1000 km plovidbe Nilom, otkrivajući fascinantni drevni Egipat.
Pjesma Vašeg života je?
– Moj melos je mješavina sevdaha i rokenrola. Mislim da je to melos i Sarajeva. Teško se opredjeliti ali ,,Lijepa Alma” (Zabranjeno pušenje) mi je nekako presudna pjesma i veže me za jedno od najljepših i najvažnijih stvorenja u mom životu. Ona nosi ime baš po toj pjesmi.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
