16.09.2021. u 7:38
Cilj predškolske ustanove je da omogući svoj djeci upis i obezbijedi adekvatne uslove kako bi se osjećali sigurno i zaštićeno. U prijatnom i stimulativnom ambijentu za djecu, jačaju se njihovi potencijali na intelektualnom, emotivnom i socijalnom planu, podstiče razvoj motorike, socijalizacije, govora, kao i cjelokupan razvoja njihove ličnosti.
Novo okruženje
Odvajanje od porodice je veliki korak za svako dijete i predstavlja veoma važan period u njegovom životu. Za mnogu djecu to je velika promjena, jer mijenjaju prostor u kojem borave veći dio dana, susreću se sa nepoznatim odraslim osobama, koji su za njih stranci, drugačijim pravilima ponašanja, izmijenjenim režimom dana, novim vršnjacima. Sve su ovo situacije koje su djeci nametnute i koje ona u procesu adaptacije moraju prihvatiti. Često ovo može biti traumatično i stresno za dijete i za roditelje, jer je prisutan strah od odvajanja i napor da se dijete prilagodi na novonastale okolnosti. Dolaskom djeteta u vaspitnu grupu mijenja se njegov dotadašnji način života, uglavnom mimo njegove volje. Ma koliko bila izražena potreba za društvom vršnjaka, dijete u suštini nema potrebu da sigurnost porodičnog okruženja mijenja za nešto novo i nepoznato. Zato djeca različito reaguju i izražavaju svoju tugu zbog odvajanja. Manifestacije takvog ponašanja mogu biti burne i trajati duže vrijeme.
U ovom periodu prilagođavanja, jako je bitna podrška, ljubav i pomoć roditelja kako bi djetetu boravak u drugačijem ambijentu bilo lijepo iskustvo, a ne nešto što će ga vezati za negativne emocije. Dijete je u najranijoj dobi vezano za roditelje i svako odvajanje od njih predstavlja promjenu na koju najčešće reaguju nesigurnošću i strahom. Separacioni strah tj. strah odvajanja od roditelja, prvi put se kod djeteta javlja u periodu od šest do osam mjeseci, a najčešće je izražen oko 18 mjeseca života. Strah je pokazatelj da je dijete uspostavilo snažnu emotivnu bliskost sa roditeljima, a emocionalna vezanost je najintenzivnija u periodu prve godine života.
Za roditelje je važno da znaju da je izvjesna doza straha od odvajanja uobičajena, jer je vezanost za porodicu u najranijem uzrastu razvojna i uslovljena.
Proces prilagođavanja djeteta na vrtić zahtijeva ljubav, pažnju, stpljenje roditelja i vaspitača. Na taj način dijete stiče potrebno samopouzdanje, i zna da ima oslonac na koji može uvijek da računa, što doprinosi da odrasta u zdravu i emocionalno stabilnu i jaku osobu. Preporuka stručnih saradnika i vaspitača je da roditelji moraju prije polaska djeteta, upoznati ga šta je vrtić i šta se od njega očekuje. Realno mu treba približiti šta se od njega očekuje i objasniti mu ko je vaspitač i šta se u vrtiću radi ( igra, druži, pjeva, uči…).
Roditelji i odvajanje
Sigurno da je polazak djeteta u vrtić promjena i za roditelja. Nijedan roditelj ne može biti opušten ukoliko ostavi uplakano i uznemireno dijete u vrtiću. I roditeljima teško pada to odvajanje, ali mora se paziti da se taj osjećaj straha, nervoze ili zabrinutosti ne prenose na dijete. Roditelji moraju imati povjerenja u vrtić, i to će prenijeti na svoje dijete. Ukoliko su roditelji mirni i prenose utisak da je sve u redu i da su srećni što im dijete kreće u vrtić, onda će to prenijeti na svoje dijete. Dakle, roditelj mora da pomogne svome djetetu da savlada svoju anksioznost i strah. Takođe, je važno da roditelj ima povjerenja u svoje dijete da će ono uspješno da prebrodi sve što ga čeka i da će s uživanjem prihvatiti nova iskustva, učenje, igru i drugare.
Potrebno je postepeno povećavati dužinu boravka u vrtiću. Period koji je neophodan da bi se dijete naviklo na novu sredinu je različit kod djece. Prosječno vrijeme adaptacije na novu sredinu je dvije – tri sedmice. U početku dijete treba ostajati u vrtiću po dva-tri sata, a onda postepeno povećavati vrijeme. Koliko će trajati period adaptacije djeteta na vrtić ili jaslice zavisi od samog djeteta (njegove ličnosti, uzrasta, razvoja, zdravstvenog stanja), roditelja ( na koji način oni podnose odvajanje i kako se ponašaju u procesu adaptacije djeteta i vaspitača ( vaspitni stil, načina i metoda rada…) Svako dijete je jedinka za sebe. Neka djeca brzo prihvataju novu sredinu, dok druga pružaju snažan otpor. Taj otpor manifestuje se kroz različite reakcije kao što su odbijanje hrane, povraćanje, proliv, promjene u ponašanju, plač, agresivnost, zlovolju, ljutnju, povlačenje u sebe. Jedna od mogućih reakcija je i regresija tj.ponašanje koje je karakteristično za razvojnu fazu koju je prevazišlo na način što počinje da ponovo mokri u krevet, sisa prst… Ove reakcije su normalni dio procesa prilagođavanja i kod većine djece pojavljuju se nekoliko dana od kretanja u vrtić, ali prolaze čim se dijete adaptira. Savjetujemo roditeljima da ukoliko primijete neku od ovih reakcija nikako ne povlače djecu iz vrtića, već pokažu razumijevanje i potraže uzroke. Uzroci mogu biti: prezaštićenost i razmaženost djeteta, nedostatak iskustva u socijalnim kontaktima s vršnjacima, nerazvijen osjećaj sopstvenog identiteta…
Kod većine djece prilagođavanje prolazi bez većih teškoća i vrtić postaje za njih drugi dom i oaza sigurnog i srećnog odrastanja. Dijete se uspješno adaptiralo na vrtić kada s radošću u njega odlazi , komunikativno je, spontano izražava svoje misli, osjećanja i sposobnosti, slobodno se igra… Postepeno uči da dijeli ljubav, igračke i pažnju, prihvata drugu djecu, uči se strpljenju. Na uzrastu od tri-četiri godine, dijete je već donekle samostalno, ima svoje obaveze, prilično izgrađene higijenske navike, sređuje svoje igračke…Da bi se dijete što bolje prilagodilo na vrtić, važno je poslušati savjete vaspitača i medicinskih sestara čije su aktivnosti usmjerene ka najboljem interesu djece.
Adaptacija će biti uspješna i dobra ako dijete pohađa redovno vrtić, jer svako odsustvovanje zahtijeva ponovnu adaptaciju.
Kako roditelj može olakšati adaptaciju djetetu
Dragica Tvrdišić, v.d. direktora JPU ,,Irena Radović”