DRUŠTVO SLAJDER
NIKOLA BEŠIĆ: Temperature će još rasti, sad živimo na kredit koji će otplaćivati nove generacije
U Evropi, a naročito u našem, mediteranskom dijelu, temperatura i učestalost toplotnih talasa rastu i nastaviće sa još bržim rastom, makar u narednih par decenija. Šta će se desiti nakon toga, zavisi od naših akcija danas, kaže u razgovoru za MNE magazin naučnik Nikola Bešić koji izučava ovu oblast u Francuskoj.
Tokom doktorskih studija u laboratoriji GIPSA, u Grenoblu – glavnom gradu francuskih Alpa, počeo se baviti teledetekcijom – opservacijama procesa na Zemlji sa platformi koje mogu satelitske, avionske ili se čak nalaziti na samoj Zemlji. U tom početnom dijelu karijere se uglavnom bavio satelitskim opservacijama, usmjerenim na kriosferu (snijeg i led na Zemlji). Nakon toga je živio u Švajcarskoj, gdje je radeći na EPFL-u u frankofonoj Lozani, i u meteorološkom zavodu Meteo Svizzera u italofonom Lokarnu, bio fokusiran na radarske opservacije atmosfere. Potom se vratio u Francusku, ovog puta na jug, gdje nastavlja manje više slična istraživanja u francuskom meteorološkom zavodu Météo France, u Tuluzu.
– Ono što će vašim čitaocima biti zanimljivije od priče o mojim doprinosima je svijest o obimu i ozbiljnosti klimatske krize koji sam uspio razviti tokom ovih godina bavljenja naukom posmatranja naše planete. Svijest koja me je, između ostalih razloga, dovela do projekta adaptiranja šumskih sistema na klimatske promjena, na kojem sada radim pri AgroParisTech-u, u Nansiju, u sjeveroistočnoj Francuskoj – priča on.
Klimatska kriza je, bez pretjerivanja, upozorava on, jedan od najvećih i najsloženijih izazova sa kojima se čovječanstvo ikada srelo. Ona zahtijeva koordinisani pristup svih društava na Zemlji, uz izvjesnu činjenicu da veoma industrijalizovane države, koje su kroz pretjeranu emisiju gasove staklene bašte najvećim dijelom odgovorne za izlazak klime iz svoje ravnoteže, moraju uraditi puno više.
Bogatstvo dovodi u pitanje opstanak drugih živih bića
Nikola kaže da puno državnika i političara, pa samim tim i veliki dio populacije, i dalje računa na neko tehnološko čudo koje će se nametnuti kao ,,rješenje” klimatske krize.
– Tehnologija pomaže, i pomagaće vjerovatno još više, međutim rješenje je u nama, u promjeni naših navika, u promjeni našeg socio-ekonomskog modela. Moramo stvoriti društvo koje se zna samo-kontrolisati, čije vrijednosti nisu garantovane bogatstvom koje počiva na pretjeranoj eksploataciji resursa, bogatstvom koje se stvara nauštrb kvaliteta života drugih ljudi i dovodi u pitanje opstanak drugih živih bića – kaže on.
Prema njegovim riječima, društvo jednakosti i jednakih šansi nije više samo jedna lijepa i utopijska filozofska zamisao, već neophodnost i to u relativno kratkom vremenskom roku.
Potrebno više planeta da bi stil života bio održiv
Odgovarajući na pitanje u kojoj mjeri je izgubljena ravnoteža između razvitka i održavanja planete, naš sagovornik kaže: u radikalnoj mjeri. Kada bismo, objašnjava on, svi živjeli kao prosječan stanovnik SAD-a, bilo bi nam potrebno pet planeta poput naše da bi naš stil života bio održiv. Ukoliko bi cijeli svijet živio kao prosječni Evropljanin, to bi bile skoro tri planete.
– Živimo ,,na kredit”, koji će otplaćivati generacije koje dolaze. Otplaćivaće ga težim uslovima za život, i puno značajnijim odricanjima od ovih koja su za prethodno evociranu solidarnost neophodna danas. Da smo reagovali kada je međunarodna naučna zajednica počela organizovano ukazivati na razmjere problema, tj. prije više od trideset godina, ta odricanja bi bila još manje značajna nego što moraju biti danas – navodi on.
Što prije krenemo u promjenu paradigme, to je bolje i na neki način lakše. Time se, dodaje Nikola, smanjuje žrtva budućih generacija, ali i vjerovatnoća nekog katastrofalnijeg epiloga.
Tanjir će se slomiti kada dođe do ivice
– Veoma je bitno precizirati da klimatske promjene nisu samo porast temperature, već izlazak jednog velikog i složenog sistema iz prirodne ravnoteže. Da iskoristim jednu paralelu Philippe Squarzoni-ja, insistiranje na ponašanju koje nas je dovelo do trenutne situacije se može uporediti sa pomjeranjem tanjira po površini stola: što više pomjeramo tanjir situacija je gora, međutim, ukoliko tanjir stigne do ivice, slomiće se. Niko ne zna sa sigurnošću gdje se tačno nalazi ivica, premda znamo da nismo daleko – kaže on.
Kolateralna šteta
Pojašnjavajući na koji način će klimatske promjene uticati na nas, Nikola ističe da je prvo bitno reći da postoji jedna vrsta kašnjenja efekta gasova staklene bašte, odnosno šta god mi uradili sada, narednih par decenija temperatura će rasti kao posljedica aktivnosti iz prethodnog perioda.
– Znači sve da danas dođe do neke revolucionarne civilizacijske, kulturološke promjene, mi se ponovo moramo pripremiti na promjene koje će nastupiti i koje su već uzrokovane u periodu koji je iza nas. Prvi efekti se zapravo osjećaju već neko vrijeme, i to u djelovima svijeta naseljenim ljudima koji su najmanje doprinijeli klimatskoj krizi, kroz ustaljenije suše, nedostatak pijaće vode i hrane… Pod pretpostavkom da svi uradimo šta smo obećali u Parizu 2015. godine, odnosno da ograničimo rast prosječne temperature, moramo ponovo biti spremni za klimatske migracije, kao i za adaptiranje biosistema i infrastrukture na jedan dio promjena koje su neizbježne, sa čijim sprečavanjem smo već zakasnili – precizirao je on.
Crna Gora da uči na greškama drugih
Upitan kako sagledava reakciju Crne Gore, kada je ova tema u pitanju, kaže da mu se čini da je Crna Gora jedna od rijetkih država koje se pridržavaju obaveza preuzetih na konferenciji COP21 u Parizu, i nada se da će i nastaviti.
– Nadam se, takođe, da će ljudi uspjeti odoljeti kulturi konzumerizma, odnosno da na putu ka nekom novom, boljem socio-ekonomskom sistemu ne moramo proći baš identičnim putem razvijenih oksidentalnih društava, koja danas, u svijetlu različitih kriza životne sredine, žale zbog brojnih izbora na tom putu. Crna Gora bi, sa druge strane, naročito u kontekstu evropskih integracija, morala pokloniti značajnu pažnju drugim krizama životne sredine: otpadu i zagađenju, ali i ugroženom biodiverzitetu – poručuje Nikola.
A na koji način pomaže našoj državi: ističe da se na poziv Marije Backović, naučnice pri Institutu Pasteur u Parizu, uključio u njen projekat naučne vulgarizacije za klince u Crnoj Gori, što mu je veoma prijalo. Ta inicijativa je naišla na oduševljenje Ivana Ivaniševića, crnogorskog ambasadora u Parizu, na čiju podršku računaju u nekom malo više elaboriranom nastavku ove inicijative.
– Klinci su esencija jednog društva, i briga o njima i njihovoj budućnosti je istinska mjera patriotizma i privrženosti univerzalnim vrijednostima. Ovakve aktivnosti su stoga jedan već veoma smislen način za biti od pomoći Crnoj Gori – zaključuje naš sagovornik.
N.Đ.
