KOLUMNE

DRUGI PIŠU: Rijaliti programi dokaz su da je naše društvo poremećeno

7.06.2015. u 19:45

Linda Čaves

Autor: Linda Čaves

Možda samo starim, ali izvještavanje novinara o transformaciji Brusa Dženera u Kejtlin i saga o porodici Dugar dolazi mi kao dokaz da je naše društvo postalo poremećeno.
Nikada nijesam ni čula za Dugarove ili emisiju TLC-a ,,Devetnaestoro djece i još” dok prije dvije sedmice nije novine preplavila priča da je najstarije dijete, sada mladi čovjek, podnijelo ostavku na mjesto lobiste za konzervativno Vijeće za porodična istraživanja zbog tvrdnji da je seksualno zlostavljao sestre kao tinejdžer.
Što se tiče Dženera, nijesam ni znala da je bio oženjen Kardašijanovom, a kamoli da ima krizu identiteta. Njeno prezime bilo mi je prvobitno poznato iz suđenja O Džej Simpsonu, gdje je njen suprug bio branilac.
Nijesam znala ni za jednu od tih stvari, jer nikad nijesam gledala rijaliti programe. Jesam li samo snob? Ja ne mislim tako. Nije da se ja ne uključujem u bezumne aktivnosti za opuštanje – gledam glupe video-zapise o ljubimcima na Fejsbuku kada ih prijatelj postavi.
Bila sam zavisnik o serijama ,,Muškarci sa Menhetna” (,,Mad Men”) i ,,Čistoj hemiji” (,,Breaking Bad”). I, mada nerado to priznajem, jer su neke scene užasne, gledala sam svaku epizodu ,,Igre prijestola” (,,Game of Thrones”).
Međutim, rijaliti programi su, čini mi se, potpuno drugačija vrsta i od većine bljutavih drama i komedija.
Rijaliti programi nijesu zabava. To je voajerizam.
Gledanje toga je kao pogled kroz ključaonicu, ali onu u kojoj ljudi s druge strane su dosjetljivi egzibicionisti koji samo igraju svoju ulogu. Ta simbioza šarade šteti stvarnim ljudima.
Sersej Lanister (lik iz ,,Igre prijestola”) je čisto zlo – ali ona nije stvarni lik. Možemo joj poželjeti loše, a proći nekažnjeni. Mi navijamo za ,,pad” i to nikome ne čini loše. Ovo je stvar katarze.

Brus Džener kao Kejtlin

Ali što je sa Dženerom i porodicom Dugar?

Oni su tužni, jadni, pravi ljudi, a ne likovi u nekom filmu ili seriji i mi bi trebalo da odvratimo pogled, a ne veselo da gledamo njihov raspad.
Ne padam na foru da je Brus – sada Kejtlin – hrabar. Dženerovi unutrašnji demoni, koje je spreman da pokuša da istjera velikom plastičnom operacijom i vještačkim hormonima, njegova su stvar.
Jedino što on insistira da to načini našom stvari. U tom procesu pomaže mu treš televizija, a navodno je to odgovorno novinarstvo.
Što se tiče Dugarovih, oni sada mole za privatnost nakon godina življenja kao egzibionisti. Njihova priča je ljudska tragedija, ona koja nažalost zadesi više porodica nego što smo mi spremni u to da povjerujemo.
Da li je sin Džoš trebalo da bude krivično gonjen što je kao tinejdžer obljubio četiri svoje sestre? Možda, ali sumnjam da bi njegova kazna kao 14-godišnjaku ili 15-godišnjaku bila drugačija od onoga do kojeg je porodica došla na kraju – radni program i odlazak kod psihologa.
Ali i ovi porodični demoni trebalo bi da budu riješeni unutar porodice.
Umjesto toga, porodica je riješila da poželi dobrodošlicu milionima Amerikanaca u svoj život, koji je bio virtuelna pozivnica onima koji ne vole da se u svom prvobitnom životu uhvate ukoštac sa vlastitim tajnama.
Gledaoci programa koji su napravili sve Dženere i Dugare ovoga svijeta poznatim ne razlikuju se mnogo od pokrovitelja nekog ,,šoua nakaza” iz ranijeg razdoblja karnevala. Ali razmjere i prihvatljivost tog oblika zabave danas su znatno veće.
Baš kao i motivacija učesnika.
Najpoznatije sporedne cirkuske tačke bile su osobe poput žene sa četiri noge, Mertil Korben, koja je rođena sa teškim deformitetom – dodatnim parom nogu i dvije karlice kao rezultat sparivanja.
Ovi izvođači dopuštali bi ljudima da plate da ih gledaju, jer nijesu na raspolaganju imali puno poslova da zarade sa takvim deformitetom.

Dugarovi

To nije slučaj sa Dženerovima, Dugarovima, Kardašijanovima, ,,Dinastijom Dak”, domaćicama iz Njujorka, sa Beverli Hilsa, odaklegod.
Sigurno da niko od njih neće umrijeti od gladi ako ne mogu da mašu unaoko svojim čudnim životima.
Možda uvijek bude publike za ovakve stvari. Jedni možda žele da uživaju u neobičnostima ili nesreći drugih, ali ne gurajte ih nama u lice.
(Ovo je kolumna Linde Čaves za ,,New York Post”, a zove se ,,Rijaliti programi su dokaz da je naše društvo poremećeno”)

Foto: Getty images, Annie Leibovitz, Speakerpadia