MAGAZIN SLAJDER
RADOJE CEROVIĆ U OGLEDALU: U djetinjstvu sam tajno čitao stripove
Foto: Gracija
Kada se traži dobar savjet iz oblasti psihologije i komunikologije, nezaobilazno je obratiti se crnogorskom psihologu i komunikologu Radoju Ceroviću. Slušajući ovog majstora komunikacije, stvara se utisak da je olako savladati vještine razgovora kojima pribjegava stručnjak, ali to baš nije tako.
Veličinu njegove profesionalnosti potvrđuju i brojne nagrade i priznanja koje je do sada osvajao. Među njima je i PRO.PR Awards, koja se dodjeljuje u području komunikacijskog menadžmenta. To je, inače, regionalni program kroz koji se nagrađuju stručni pojedinci. Cerović je zavrijedio to priznanje iz razloga što je na poseban način, znanjem, iskustvom i zalaganjem ostavio trag u razvoju profesije odnosa sa javnošću.
Sa Cerovićem smo razgovarali u sklopu rubrike u Ogledalu, gdje je, mimo karijernog postignuća, otkrio i neke zanimljivosti iz njegovog privatnog života…
Foto: Privatna arhiva
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na tajno čitanje stripova (bili su u porodici zabranjeni zbog ,,premale umjetničke vrijednosti”) kod babine prijateljice, Bebe Mićunović. Na sklapanje modela aviona i brodova, što mi je bila velika strast. Na miris celuloidne trake u mračnim salama za montažu Televizije Titograd kad bi me otac poveo sa sobom na posao. Na vinilske ploče od 45 obrtaja sa italijanskim kanconama, majkina kolekcija. Na sankanje u Kolašinu, niz jedan strmi put, padinu niz koju se danas vjerovatno ne bih usudio ni da pogledam. Nа odlazak na more u staroj sivoj francuskoj „Simki“ (ne znam da li se neko sjeća te marke automobila?). Na „Majske smotre“ na kojima sam često nastupao, ali bih imao mnogo veću tremu prilikom nastupa neke moje simpatije. Na kese sa nekuvanim mlijekom „Agrokombinata 13. jul“. Na rijetke i izuzetne ručkove u restoranu „Radovče“ na Trgu Ivana Milutinovića. Na naliv pero sa „patronama“. Na neponovljivi časopis „Galaksija“ koji mi je djed redovno kupovao.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sjećam se da sam jednom pomagao da se istovari kamion drva i uzeo nekih 50 hiljada dinara. I sjećam se da su me roditelji natjerali da ih vratim, jer je sramota uzimati pare. Nije važno što ste novac zaradili. Tada se smatralo da je jedino legitimno i ,,pošteno” dobijati platu od države. Od ,,ljudi” se pare ne uzimaju. Toliko o mojoj ranoj preduzetničkoj edukaciji.
Ali moj prvi profesionalni honorar je bio na zadnjoj godini fakulteta. Morao sam da sakrijem da još nisam diplomirao (nekoliko mjeseci mi je nedostajalo do odbrane završnog rada). Honorar je bio ekstremno visok za moje tadašne poimanje. Bilo je to predavanje, neki poslovni trening u jednoj fabrici. Nalazila se u malom mjestu Ferentino, južno od Rima, koja je bila tek otkupljena od strane američkog hemijskog koncerna ,,Betz Dearborne”. Znao sam odmah da je to moj put…
Nije mi bilo tada do trošenja. Frilenserski honorari na početku karijere nijesu za razbacivanje. Tada su i moj brat i sestra došli da studiraju u Italiju. Tako da vjerujem da sam ga vrlo ,,trezveno” potrošio, ali iskreno se ne sjećam.
Na čemu insistirate u poslu?
– Na inovacijama. Nikako ne mogu da se natjeram da stvari radim kao i prethodnog puta. To je neka potreba da stalno nešto promijenite i unaprijedite. Nije to samo u poslu. Ja volim da se igram sa gastronomijom, italijanska i fusion kuhinja su mi opsesija. Ali nikako ne mogu da se primoram da neki recept ponovim na isti način, makar rizikovao sa novim sastojcima…
I kao klinički psiholog stalno radim na primijeni novih teorijskih modela koji proizilaze iz neuronauka i neurobioloških pristupa kliničkom radu. Uvijek o inovativnom pristupu informišem prvo klijenta.
Moj ,,glavni posao” je ipak poslovni konsalting. A u tom domenu je digitalna transformacija ono što mi je veoma važno. Integracija psihologije komunikacije, teorije organizacije i moderne informatike ono ona čemu najviše insistiram. Svaki konsultantski projekat moje kompanije, u nekoj mjeri integriše i uključuje nove tehnologije.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Bojim se da to što u zadnje vrijeme čitam nije za opštu preporuku, čisto sumnjam da je ,,koevolucija gena i kulture” tema od velikog interesa za vaše čitaoce.
Ali zato mogu slobodno reći da je Yuval Noah Harrari pravi reset za našu viziju svijeta. ,,Homo Deus” je apsolutna preporuka.
Zahvaljujem i mom drugu Saši Bakraču na divnoj preporuci za film, ,,Arrival” (Dolazak), reditelja Denisa Villeneuva. Naučna fantastika je najbolja kad postavlja pitanja o ljudima. Kada se o našoj kulturi zapitamo iz ugla vanzemaljaca ili nama krajnje nesrodnih kultura.
Koje jelo najviše volite?
– To je stvarno teško pitanje. Vjerujem da ću teško zaboraviti neke taljatele spremljene u ogromom kolutu sardinijskog ,,pekorina” iz restorana Andreini u Algeru, na Sardiniji. Ili taljatu od angusa sa tartufom iz Albe pored Torina. Ili jednostavna orada kod Ranka na Adi.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Ni u snu se ne bih usudio da odgovorim na ovo pitanje. Ne znam. To je stvarno misterija.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Leonarda Cohena. Odložio sam u zadnjem trenutku odlazak na njegov koncert. Jedan od posljednjih. Mislio sam da ima vremena. Glupa pomisao. Vrijeme je sada.
Putovanje koje pamtite?
– Krit i palata Knosos. Santorini i ostaci drevnog matrijarhalnog carstva Akrotirija. Nezaboravni koralni sprudovi Ras Mohammad na Sinajskom poluostrvu. Sijena, Vencija, cijela Italija… Akvarijum u Đenovi. Barri Gòtic u Barseloni…
Pjesma Vašeg života je?
– Upravo Leonard Cohen, Passing through. Govori o vremenu koje imamo na raspolaganju.
N.Đ.
Foto: Privatna arhiva
