MAGAZIN SLAJDER
PETAR TOŠIĆ U OGLEDALU: Zvono na početku pjesme ,,High Hopes” promijenilo je moje razmišljanje o muzici
Foto: Boris Šekularac/MNE magazin
Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je frontmen grupe ,,Highway” Petar Tošić.
Rođen je u Podgorici. Djetinjstvo ga, kaže u ovom razgovoru, pored Podgorice, podsjeća na ljeta u Herceg Novom, gdje je počeo da trenira košarku.
Uz košarku, muzika je uvijek bila njegova ljubav, pa su još tada organizovali takmičenja u pjevanju, a i prvi honorar zaradio je od muzike.
Završio je nižu muzičku školu ,,Vasa Pavić” u Podgorici, svirao je violinu, dok je izbor fakulteta bio Elektrotehnički, takođe u Podgorici.
Herceg Novi se opet pokazuje sudbinski, jer 2014. u njemu Tošić, Marko Pešić i Luka Vojvodić osnivaju grupu ,,Highway”. Sa njima je Tošić dio takmičenja ,,Iks faktor”, ali i ,,Evrovizije”, 2016. godine u Stokholmu. Upravo ovo putovanje Tošić izdvaja kao ono koje će pamtiti zauvijek.
Grupa ,,Highway” objavila je ovog marta album ,,Skica za portret”. Tošić za naš portal kaže da je to petogodišnji projekat i ,,naše putovanje koje se završilo.” Podsjeća i na to da je ,,Svjetlija strana ulice” nominovana za Adria muzzik video awards u kategoriji najbolji rock video 2020. godine. Dodaje da je sama nominacija ,,sa sjajnim bendovima iz regiona veliki podstrek i vjetar u leđa da nastavimo da radimo ono što najbolje znamo.” Nada se da će uskoro imati priliku da na festivalima kod nas i u regionu predstave novi album, a do tada će, poručuje, sigurno spremati nova iznenađenja za njihovu pubiliku. Uveliko razmišljaju, otkriva on, o novim pjesmama i novom albumu, pa se nada da se na sljedeći album neće čekati dodatnih pet godina.
Ono što je još novo kod ovog benda jeste da je ,,Highway” dio projekta ,,Nikšićko rocks: Pjesma za društvo” i da je koncert snimljen u ,,Delta Cityju” u Podgorici bez publike. Kaže da im veoma nedostaje kontakt sa publikom i energija koju svirke nose sa sobom, te da je projekat ,,Nikšićko rocks: Pjesma za društvo” sjajna prilika da makar ponovo osjete scenu i zasviraju. Iako je, dodaje on, koncert rađen bez publike, ,,makar ćemo imati priliku da se družimo preko malih ekrana i da bar na neki način promovišemo naše nove pjesme.”
Tošić u poslu insistira na razumijevanju i upornosti. Zna da su svi u ,,Highwayu” kao porodica i za šta su sve spremni. Iz ovoga je sasvim jasna formula uspjeha benda i Tošićevog bavljenja muzikom.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Prije svega-na porodicu. Na bezbrižne dane provedene u Herceg Novom i Podgorici sa mojima. Podsjeća me na uvijek punu kuću, igru i osjećaj da je sve moguće. Ljeti smo uvijek bili u Herceg Novom, tamo sam počeo da treniram košarku, organizovali smo takmičenja u pjevanju i uvijek tražili najopasnije mjesto za vježbanje skokova u vodu, što je naše roditelje veoma nerviralo.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Prvi honorar sam zaradio upravo od muzike. Svirali smo u nekom malom lokalu, ali je, nekim čudom, tu uspjela da stane cijela naša srednja škola. Gdje god bi nakon toga svirali, društvo nas je pratilo. Ta podrška koju smo imali od naših vršnjaka od prvoga dana je dosta uticala da nastavimo ozbiljnije da se bavimo muzikom. Tih, tada ogromnih, 20 eura sam potrošio, naravno, na hranu.
Na čemu insistirate u poslu?
– Dugo sam pokušavao da shvatim šta je potrebno da bi jedan bend funkcionisao onako kako sam želio da funkcioniše Highway. Na kraju, potrebno je samo da svi žele isto. Insistiram na razumijevanju i upornosti jer smo kao porodica i znam za šta smo sve spremni. Mislim da nisam težak za saradnju, ali vjerujem da bi ostatak ekipe imao šta da kaže povodom toga.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Preporučio bih ljudima da pročitaju ,,Sto godina samoće”. Filmovi su moja velika ljubav i mogao bih ih nabrojati mnogo, ali prvi koji mi trenutno pada na pamet je ,,Prestige”.
Koje jelo najviše volite?
– Imam tu sreću da su mi roditelji veliki zaljubljenici u kuvanje. Naročito tata, sa uvijek nekim ekstra začinom i novom idejom. Kada bih morao da biram, rekao bih da je to Parmigiana. U stanju sam da je jedem svakoga dana.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za pravu ljubav je potrebna prava osoba koja će da bude uz vas u bilo kojoj fazi vašega života. Mnogo razumijevanja, poštovanja i posvećenosti.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Mnogo je umjetnika koje bih, da mogu, vrlo rado vratio u život. Srećom, uvijek sam bio okružen ljudima koji slušaju fenomenalnu muziku, ali ostaje žal što mnoge bendove i muzičare koje i danas slušam nisam imao priliku da čujem uživo. Kad bih morao da biram, vratio bih čovjeka koji je najviše uticao na moje stvaranje i koji mi je promijenio pogled na muziku. To je Milan Mladenović. Veoma mi je žao što nikada neću imati priliku da Ekatarinu Veliku čujem uživo i što smo svi ostali uskraćeni za sve ono što je taj bend mogao da nam kaže i priušti.
Putovanje koje pamtite?
– Uvijek ću pamtiti odlazak u Stokholm na Evroviziju 2016. godine. Imali smo osjećaj kao da smo napustili naše živote i da živimo život neke svjetski poznate muzičke zvijezde. Svaki dan proveden tamo mi se čini kao da je trajao nedjelju. Bio sam okružen sjajnim ljudima, uvijek pozitivnim i nasmijanim, te dvije nedjelje provedene u Švedskoj ću uvijek pamtiti.
Pjesma Vašeg života je?
– Ne znam da li je pjesma moga života, ali pjesma kojoj se uvijek vraćam je High Hopes od Pink Floyda . Nikada neću zaboraviti momenat kada sam je prvi put čuo i osjećaj koji je ta pjesma izazvala u meni. Zvono na početku pjesme je označilo potpunu promjenu mog razmišljanja o muzici.
,,The grass was greener
The light was brighter
The taste was sweeter
The nights of wonder
With friends surrounded
The dawn mist glowing
The water flowing
The endless river
Forever and ever.”
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
