MAGAZIN SLAJDER
MARKO ŽIVIĆ U OGLEDALU:Uloga koja me nije koštala, nije ni valjala
Današnji gost rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu” je glumac Marko Živić.
On je neko ko sve radi s puno emocija i zbog toga ga, pored nespornog talenta, publika voli. S puno emocija odgovarao je i na pitanja u rubrici ,,U ogledalu”, nemalo puta govoreći da su ona teška.
Rođen je 1972. u Kruševcu. Za ovaj grad, kako kaže, vežu ga sjećanja na mir i porodičnu ljubav, a srce i dan-danas ga vuče tamo.
Upravo je u ovom gradu zaradio i prvi honorar. Igrao je u novogodišnjoj predstavi i dali su mu vaučere za tadašnju robnu kuću ,,Beteks”. Častio je porodicu, a džemper koji je tad sebi kupio čuva i danas.
Glumu je diplomirao na Akademiji dramskih umetnosti u Novom Sadu u klasi profesora Radeta Markovića. Pamte se njegove uloge u pozorištu, filmovima i serijama, ali i vođenje TV emisija poput ,,Marko Živić šou”, ,,Audicija”, ,,Zdravo Evropo” i ,,Luda noć”.
Filmovi ,,Montevideo, Bog te video”, ,,Čitulja za Eskobara”, ,,Beogradski fantom”, ,,Zduhač znači avantura”, ,,Fade to Black”, te serije ,,M(j)ešoviti brak”, ,,Premijer”, ,,Gorki plodovi”, ,,Kuku, Vasa”, ,,Folk”, ,,Psi laju, vetar nosi”, ,,Senke nad Balkanom” i ,,Žigosani u reketu” samo su neki u kojim se pamti.
U ovom razgovoru, govoreći o filmu koji bi preporučio čitaocima, sjeća se uloge Gospodina Martinija u ,,Letu iznad kukavičjeg gnezda”. Za nju kaže da mu je najvažnija, te da je ,,taj gospodin” obilježio i njegov privatni život.
Pored nje, publika ga pamti u predstavama ,,Čekajući Godoa”, ,,Sviraj to ponovo Sem”, ,,Ne igraj na Engleze”, ,,Kad su cvetale tikve”, ,,Maratonci trče počasni krug” ,,Delirijum tremens” i drugim.
Na ljeto 2021. godine gledaće ga u postavi komada ,,Zelena čoja Montenegra”, koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta, Gradskog pozorišta Podgorica i Grad teatara Budva. U pitanju je dramatizacija romana Moma Kapora, koju potpisuje Stevo Koprivica, u režiji Nikite Milivojevića.
Pored predstave ,,Ne igraj na Engleze”, naredne godine očekuje se i premijera istoimenog filma Slobodana Pešića, u kojem će Živić igrati Piksija. Naredne godine očekuje se, takođe, ostvarenje ,,48 sati i jedan minut”, po scenariju i režiji Sonje Rajačić, odnosno Sonije Alekse, kako je zovu u Holivudu.
Ono što mu je najvažnije u poslu jeste posvjećenost, a iskustvo mu govori da, kad god ga uloga nije koštala, nije ni valjala.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Kruševac. Mir i porodična ljubav. Imao sam sreće da srećno provodim te dane. I dan-danas što sam stariji, srce me vuče tamo i provodim, kad mogu, što više vremena tamo. Beograd je moja kuća, a Kruševac dom.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sjećam se, naravno. U Kruševcu smo igrali novogodišnje predstave i dali su nam vaučere za tadašnju robnu kuću Beteks. Imao sam tad desetak godina i ja sam poveo porodicu da ih častim. Bio sam ponosan.Nije to bila neka vrijednost, al’ za svakog po sitnica. I sebi sam izabrao užasan džemper. A tad sam mislio da je sjajan. Nosio sam ga dva puta, al’ i danas ga čuvam.
Na čemu insistirate u poslu?
– Posvjećenost. Moja iskustva mi govore, kad god me uloga nije koštala, nije ni valjala. Gluma je težak posao, jer moraš da se trudiš da lik koji igraš tad budeš on, a onda treba da se vratiš u sebe. Bude to nekad težak proces. ali onda znam da sam bio na dobrom putu. Sreća je da svaka uloga glumca koju glumi i kad se vrati sebi čini boljeg čovjeka. To je je za mene važno.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Džon Templton, ,,Kniga životnih zakona”. Ima, naravno, još mnogih, ali ovoj se uvijek vraćam. Teško se nalazi, al’ ko je nađe, od srca preporučujem.
Ihh… Ovo je teško pitanje, kao i za knjige. Ali recimo, ,,Let iznad kukavičijeg gnezda”. Možda zato što sam više od 200 puta igrao u toj predstavi u Beogradskom dramskom pozorištu. Sjajna ekipa sa Draganom Bjelogrlićem, Borisom Komnenićem, Feđom Stojanovićem i ostalim. Nakon otprilike više od 100 premijera u dosadašnjoj karijeri, uloga gosp. Martinija u toj predstavi mi je najvažnija. Obilježio je taj gospodin i moj privatni život. Kad se ta predstava bude skinula sa repertoara, otkupiću kostim i staviti u ormar, da i dalje živi blizu mene.
Marko Živić sa Draganom Bjelogrlićem i Feđom Stojanovićem u predstavi BDP-a ,,Let iznad kukavičjeg gnezda” (foto: Predrag Zagorac)
Koje jelo najviše volite?
– Nisam neki probirljiv tip. Nisam od roštilja, pečenja i ribe. Ali, ako baš moram da biram, musaka i knedle sa šljivama koje mi je najbolje pravila moja baka. NIsam nigdje takve više jeo.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Za pravu ljubav je, recimo, potrebna ljubav. Ljudi se nađu ili ne. Pa, kad se i raznađu, sigurno će se negdje naći ponovo u nekoj drugoj. Pa makar sa samim sobom. I to može da bude plodonosna ljubav. Mislim da o ljubavima ne odlučujemo samo mi. Koliko puta je tu a ispari u nekom vremenu. Samo ne treba pristajati na kompromise. Jer kad ih baš mnogo napraviš, probudiš se i nisi srećan. Ljubav je da te čini srećnim.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Veoma su vam teška pitanja 🙂 Mnogo, al’ recimo, Gaudija. Često sam u Barseloni i uvijek ponovo se oduševljavam njegovim darom i radovima. Obećao sam sebi kad se završi Sagrada familija, da ću ići na otvaranje.
Putovanje koje pamtite?
– Mnogo sam putovao.U Evropi ima par zemalja u U kojima nisam bio. Italija je moj život. Čak sam i nekoliko filmova radio tamo. I sad u ovoj situaciji su dva odložena. Ali, Zanzibar je posebna priča. Bio sam zbunjen tom energijom. Čekaš konobara 45 minuta, iako je prazan restoran. Kad sam ga pitao što se čeka on mi je pokazao more, jer sjedimo na plaži i rekao: ,,Hakuna matatat, prijatelju.” I u pravu je bio. Čemu žurba, samo polako, uživaj. I često ga danas citiram kad u saobraćaju u haotičnom Beogradu za volanom. To izgovaram kao mantru.
Pjesma Vašeg života je?
– Opet teško pitanje. Pored mnogih, Robi Vilijams ,,Feel” i, recimo, Luis ,,,Ne kuni me ne ruži me majko”.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
