Glumac Radivoje Bukvić boravio je u Crnoj Gori gdje je snimao sa ekipom drugu sezonu ,,Bese”.
Naš sagovornik u jednom intervjuu rekao je da je rastao u somborskoj multietničkoj zajednici koja ima 26 nacija, učio da bude ljubazan i prema jednima i prema drugima i prema 26. U ovo smo se uvjerili već kada je prišao da se pozdravi sa nama i kasnije u razgovoru sa njim u hotelu ,,Splendid Conference & SPA Resort”.
Sa ovim glumcem izuzetne karijere, koji u CV-u ima rad sa Milošem Formanom, Katrin Denev, Šarlotom Rempling, Kjarom Mastrojani, Edom Harisom, Lijamom Nisonom, Likom Besonom, Brusom Vilisom, Endi Mekdauel i drugim velikim imenima, razgovarali smo o njegovoj karijeri.
Za ulogu Uroša Perića u seriji ,,Besa” kaže da je bila glumački izazovna, ali, da je u tim godinama da priželjkuje takvu vrstu izazova.
Koliki izazov predstavlja snimanje u vrijeme pandemije koronavirusa?
– Dosta je kompleksno i nije baš tako veselo, za ljude koji čine ekipu filma, kojih obično ima između 30 i 60, koji imaju dosta fizičkog posla, pogotovo ljudi iza scene…. Veoma je teško, meni bar, da posmatram kako ljudi fizički rade sa opterećenjem masaka na licu, jer, sam i sam svjestan da ne udišući kiseonik, a fizički raditi, povećava kisjelost organizma. Onda se postavlja pitanje da li se mi štitimo u tom radu od virusa ili samo izazivamo neke druge tegobe. Sama ta misao koja je onako opterećujuća nekako umanji radost igri. S druge strane, mi glumci smo izloženi jer u situacijama koje igramo maska nije sastavni dio lika. Mi igramo i sa usnama i sa očima i sa tijelom i igramo u neka vremena kada nije bilo virusa i kada nije bilo maski i pandemije. Mi smo u obavezi da igramo bez maski i onda samim tim i rizikujemo možda više od drugih, ali meni teže pada svakako to što ljudi oko mene koji fizički rade pa čak i na otvorenom moraju da nose maske. To je zaista zastrašujuće.
Kako ste zadovoljni scenarijem za drugu sezonu i koliko Vam je inspirativno i izazovno bilo graditi lik u ovoj sezoni serije ,,Besa”?
– Vrlo sam bio uzbuđen poslije čitanja druge sezone, jer ona se razvija na jedan iznenađujuć način, a moj lik doživljava raznorazne transformacije. Eto, toliko smijem da kažem. Ne mogu da kažem više, ali, moj zadatak u ovoj drugoj sezoni nije manje zahtjevan od onoga što je trebalo da radim u prvoj sezoni. Tako da sam morao da radim određene ozbiljnije unutrašnje pripreme da bih mogao da se spremim za neke scene i da opravdam očekivanja kako produkcije, reditelja, tako i publike. Vrlo sam uzbuđen i nadam se da će druga sezona da opravda očekivanja i uzbuđenja svih onih koji nas gledaju i koji su nas zavoljeli i zapratili u prvoj sezoni.
Kakvi su utisci iz rada sa Nikolom Ljucom na ovom projektu?
– Prvi put Nikola i ja sarađujemo i ovo što smo do sada uradili veoma sam zadovoljan kako je ispalo, s obzirom da je na njega pala jedna velika odgovornost, da je on kao reditelj na jednom velikom ispitu sada da ispostavi produkcioni kvalitet koji smo napravili u prvoj sezoni i ako je moguće, da ga nadmaši. Što se tiče saradnje s glumcima, mislim da se on veoma lijepo snalazi. To je reditelj koji voli glumce, koji nekako posmatra svu dramaturgiju i scene iz glumčeve perspektive, razumije naše ponekad muke, ponekad nedostatke koje moramo da nadomjestimo i vrlo je lagan za saradnju. Za sada, ovo što sam ja doživio s njim zaista moram da kažem da je pjesma i veselje.
Kažete o liku Uroša: ,,Razbijao sam sam sebe i igrao protiv sebe, a pritom nisam imao kadra predaha.” Šta znači igrati protiv sebe?
– Mislio sam konkretno na to da ja kao glumac nisam doživio takvu dramu koju doživljava moj lik. Ja sam kao glumac koji sprovodi djelo to jutro mirno se probudio, mirno doručkovao, obukao se i onda treba da uđem u jednu situaciju u kojoj se ja u tom momentu ne nalazim. Na to sam mislio, morao sam da igram protiv unutrašnjeg osjećaja rasterećenja, protiv unutrašnjeg osjećaja stabilnosti, mira, jer je karakter koji branim sve samo nije ono što sam ja to jutro bio. Onda sam igrao ustvari protiv sebe, tražio sam neka prilagođenja da ja prvi povjerujem sebi da to što sprovodim možda bude istina, pa tek onda da mi možda povjeruje i neki gledalac. To sam mislio. Ali, zaista nije bilo kadra predaha, jer ovom čovjeku se zaista nebo srušilo na glavu i jednostavno nije bio lagan zadatak glumački. Samim tim i izazovan. Ja sam u tim godinama da priželjkujem takvu vrstu izazova, jer kad ću, ako neću sad.
Nešto što ste naučili od Đuze Stojiljkovića jeste učenje teksta u hodu. Koliko Vam je inspirativno učenje teksta u hodu kad ste u Crnoj Gori, gdje volite da šetate?
– Sad sam se upravo vratio iz šetnje. Ja sam zato i malo zakasnio na ovaj razgovor, jer sam šetao odavde do Kamenova. Nekako mi više prija ova šetnja kad izađem na obalu pa da krenem lijevo, pošto Budvu bolje poznajem nego ovaj dio obale. Ovih deset dana uglavnom sam samo šetao pored vode, samo sam tu trasu obilazio jedno petnaestak puta, ali da, dobro ste to ispratili. Primijetili ste jedan detalj. Ja zaista volim da hodam, a Đuza je ostao upamćen po tome da je na svoje prve čitaće probe u svakoj pozorišnoj predstavi koju je igrao dolazio sa naučenim tekstom. Učio ga je tako što je išao od parka do parka, od restorana do restorana, od kafane do kafane i na svakom mjestu bi naučio poneku scenu. Onda je cjelinu ustvari povezivao sa mjestima na kojima je učio, jer ako ja sad sjednem i naučim jedan tekst ovdje sa Vama, pa na recepciji, pa siđem dolje, naučim drugu scenu na plaži, treću na Kamenovu, ja kad se podsjećam, ja ustvari sjećam se mjesta gdje sam to učio. Tako da je on ustvari razbijao mjesto na kome je učio tekst i tako pravio te takozvane mape uma. Ali zanimljivo da ste to primijetili, tako da, ja sam se pripremao uglavnom na ovoj plaži ovdje, od Bečića do Kamenova. Ovog puta.
Tokom rada u inostranstvu radili ste, takođe, sa velikim imenima glumišta. Čiji Vam je postupak rada od svjetskih glumaca ostao kao najupečatljiviji?
– Svako na svoj način, ali upečatljiv mi je bio Ed Haris. Sa njim sam imao scenu u filmu ,,Run All Night” ili ,,Noćna potjera”, tako je preveden kod nas. Imali smo jednu scenu na početku filma, dešavala se u podrumu vile. Imali smo devet sati da snimimo tu scenu. U 6:00 smo trebali da počnemo snimanje, mi smo snimali od 6 do 10. Mi smo umjesto devet sati snimali četiri sata, jer on pod jedan, ne samo što je naučio tekst, nego je nevjerovatnom brzinom uvježbao sa mnom i pod dva je bio nevjerovatan partner. On se toliko trudio da moj kadar bude bolji nego njegov da sam ja bio šokiran. Njemu je više značilo da ja budem zadovoljan sa scenom i sa mojom igrom. Prvo se bavio sa mnom koga je tek upoznao, prvi put smo se sreli, pa je onda tek poslije toga rađen njegov ugao gledanja, njegov krupni kadar. Njegov način rada je bio da se posveti partneru apsolutno i onda iz tog povjerenja da traži sukob naša dva karaktera koja igramo. Tu je ustvari možda i ključ njegovog trajanja i uspjeha i zašto ga ljudi vole danas i zašto je cijenjen vrlo u Holivudu. Eto, dao sam Vam jedan primjer. Ima i drugih, ali, jedan je Ed Haris.
Kako je izgledao taj trenutak kada ste dobili prvu ulogu u inostranstvu i navikavanje na njihov način rada?
– Moj prvi veliki film sam snimio u Francuskoj, pa tek onda kod nas. Jednostavno, tako mi se otvorila karijera. Ono što je različito eventualno u snimanju je postojanje sindikata na zapadu koji štite i najmanje činioce, faktore na samom snimanju, dok su naši filmski radnici, kao i mnogi radnici, na vjetrometini, da se sami bore za sopstvene ugovore. Na zapadu postoje neki standardi koji su štićeni od strane samog sindikata. Sam filmski proces i sama kreacija, saradnja sa rediteljem, saradnja sa drugim kolegama je ista. Prosto, velike su sličnosti i male su razlike, ali, te male razlike čine da se možda filmski radnici osjećaju ugodnije u Francuskoj i Americi nego ovdje kod nas.
Od komedije do vesterna, mogao bi se opisati Vaš glumački put u skorom periodu. Puno je projekata – komedija ,,Slučaj porodice Bošković”, pa ,,Porodica” u kojoj glumite Zorana Đinđića, vestern ,,Luminous”, u kojem ste u ulozi Nikole Tesle, zatim ,,48 sati i jedan minut”, ,,Ključ”, ,,Higher Grounds”… Koji biste od njih preporučili gledaocima?
– ,,Luminous” tek treba da se snima, tako da ne mogu da ga izdvojim, ali je meni taj projekat vrlo intimno značajan, jer ja, evo desetak godina, kad god me neko pita ,,Koga biste voljeli da igrate?”, uvijek sam odgovarao Nikolu Teslu. Kada dođe vrijeme tom projektu, savjetujem publici da ga apsolutno pogleda. Od trenutno aktuelnih projekata, izdvojio bih ,,Besu” i ,,Slučaj porodice Bošković” zato što su ta dva lika koja ja tumačim toliko različita, dijametralno suprotna i za mene je zaista najveći izazov bio da pokušam da se u svakom žanru maksimalno dobro snađem. Ono što je meni bilo zanimljivo u ,,Slučaju porodice Bošković” jeste što ja desetak godina nisam radio komediju. Imao sam veliku skepsu da li ću ja to umjeti, jer komedija je vrlo zahtjevna, jer je ona brza, dinamična, tu nema vremena za psihologizaciju, za neku vrstu pripreme, nego čovjek mora da bude eksplozivan, brz, elastičan i sad kad vidim koji je efekat postignut, vrlo sam zadovoljan. A što se ,,Bese” tiče, ona je na potpuno suprotnom mjestu i ona je možda i najdublja i najmračnija serija koju sam do sada radio. Glumački je bila izazovna, jer je zahtijevala da potpuno uništim svako svjetlo koje je u meni, a ,,Slučaj porodice Bošković” je nešto potpuno suprotno.
Bojana Radonjić
Foto: B. Šekularac