MAGAZIN SLAJDER
RADICA ZEKOVIĆ U OGLEDALU: U životu sami postavljamo granice svoje hrabrosti i slobode
Današnja gošća u rubrici ,,U ogledalu” je Radica Zeković, komunikolog. Rođena je u Bijelom Polju, odrasla u Podgorici gdje je završila gimnaziju. Diplomirani je filolog, a magistarske studije Komunikacije i medija menadžmenta završila je na Vestminsteru u Velikoj Britaniji.
Odrasla je, kaže, u velikoj porodici uz dva brata i sestru. Dok govori o djetinjstvu, prisjeća se časova baleta na koje je išla ,,kao po kazni’’, pa ih je, još u osnovnoj školi, zamijenila taekwondo-om – korejskom borilačkom vještinom, jer je njen mlađi brat bio taekwondo borac. Danas je krosfit njen prvi izbor jer je intenzivnog karaktera i aktivira čitavu muskulaturu.
Naša sagovornica kaže da voli košarku i vaterpolo, a ljubav prema sportu naslijedio je i njen sin Vasilije koji ,,ne može da se odluči između košarke i fudbala, pa uporedo trenira oba sporta, sa istim žarom”.
Još kao studentkinja počela je da radi na RTCG, a kasnije na TV IN kao novinarka informativne redakcije. Iza sebe ima 10-ak godina novinarske karijere. Potom je bila portparolka i savjetnica guvernera Centralne banke Crne Gore. Sada radi u UNDP-u na projektu razvoja Crne Gore kao zelene turističke destinacije. Podsjeća da Crna Gora ima predivnu prirodu, more i jezera, planine, nacionalne parkove i na malom prostoru pruža raznovrsna iskustva. Stoga, smatra da su projekti poput ovog ,,vjetar u leđa” održivom razvoju zemlje, što je dugoročni nacionalni cilj i sredstvo za konkurentsku borbu u međunarodnom kontekstu.
Za nju je novinarstvo surova strast koja traži da joj se predamo u potpunosti, i nije samo profesija već način života: nema radnog vremena, a svaka informacija je potencijalno velika priča. Smatra da za novinarstvo morate da imate snažan motiv i da duboko vjerujete u njegovu misiju. Ali, onda kad prestanete da postavljate pitanja, treba da ga napustite.
Sada su strateške komunikacije polje njenog rada i interesovanja. Komunikacija je, dodaje,u osnovi svih ljudskih aktivnosti jer se najvažniji aspekti našeg života – naš lični identitet, odnosi sa drugim ljudima i naše ideje, ostvaruju kroz komunikaciju. Ni jedna dimenzija ljudskog života nije ostala imuna na razvoj na polju komunikacije i medija, od porodičnog života, obrazovanja, kulture, posla kojim se bavimo, do biznisa, međunarodnih odnosa i religije.
Baveći se komunikacijama ja u stvari nikada nisam daleko od tog svijeta medija i novinarstva-kaže Radica.
Naša gošća ističe da ne vjeruje u izgovore tipa da nešto nismo uradili jer nam neko nije dozvolio i jer nam je nešto bilo zabranjeno. Vjeruje da u životu sami postavljamo granice svoje hrabrosti i slobode. To naravno ima svoju cijenu i sasvim sigurno nam neće olakšati put. Ali će ga zato učiniti mnogo zanimljivijim.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Na sunčana popodneva. Posjete babi i djedu čija je kuća bila moje igralište i moja biblioteka. Na ujakove knjige rasute na sve strane. Ta kuća je uvijek bila puna ljudi, smijeha, priče i pjesme. Ne sjećam se da su ikada zaključavali vrata, niti da je iko kucao kad ulazi. Djetinjstvo me podsjeća na vožnju bicikla po mraku, po neosvijetljenim ulicama. Na bratovu kućicu na drvetu, u koju mi je ulazak bio zabranjen, ali ja to, naravno, nisam poštovala. Na penjanje po tuđim jabukama i džanjama. Dugo vremena bila sam zavisna od tog osjećaja koji mi je ulazak u rizik bez razmišljanja pružao, a to možete samo u djetinjstvu.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Za prvi honorar, koji sam dobila u 8. razredu osnovne škole, kupila sam čuvene rolšue. Sjećam se da sam ih skidala samo kad spavam. Vozila sam ih po kiši, po vjetru, padala sam i ponovo ustajala. Bilo je i modrica i povreda ali ja se nikad nisam žalila. Poslije mi je tata iz Francuske donio rolere kojih tada kod nas nije bilo. Ni godinama kasnije, taj adrenalin nije prestajao. Kad god bi naišli teški trenuci, navlačila sam te rolere i vozila se satima po dobro utabanim stazama, a oni kao da su imali moć da odagnaju sve probleme.
Na čemu insistirate u poslu?
– U poslu volim autonomiju i preuzimanje inicijative. Insistiram na kreativnoj slobodi i volim da razmišljam o novim konceptima. Važni su mi strast i predanost poslu.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Gotovo nikad ne mogu da izdvojim samo jednu. Recimo, ,,O miševima i ljudima” Džona Stajbeka jer je to velika priča o ljudima koji traže svoje mjesto pod suncem i gdje su vrijednost humanosti i prijateljstva veoma naglašene. Ili ,,Rakova obratnica” od Henrija Milera i ,,Iz prve ruke” Džojsa Kerija, jer imaju puno likova koji ostaju upamćeni rame uz rame sa glavnim junakom. I zato što mi daju onaj osjećaj dok čitam da sam te ljude već negdje srela. Preporučila bih i ,,Uliksa” Džejmsa Džojsa koji mi je u više navrata ozbiljno testirao strpljenje. Ali to je jedan stvarno, skoro savršen roman.
Koje jelo najviše volite?
– Njoki sa spanaćem, rikotom i parmezanom. I veliko, sočno parče čokoladne torte odmah poslije.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Da se dogodi. Sviđa mi se ona ideja o ljubavi kao glagolu, a ne samo kao imenici.
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Mikelanđela i Getea. Mikelanđela jer njegov ,,David” i freska ,,,Stvaranje Adama” na tavanici Sikstinske kapele oduzimaju dah. Ta djela nisu s ovoga svijeta. Baš kao ni Geteov ,,Faust” s vječnom temom čovjekove potrage za znanjem i ostvarenjem sebe kao ljudskog bića. Makar i po cijenu da se u zamjenu za ta tajanstvena znanja duša proda đavolu. Put saznanja vodi kroz vječnu borbu dobra i zla u nama, do konačne spoznaje da postoje granice koje je moguće preći samo jednom, a tajnu koju ćemo tada saznati neće biti moguće podijeliti ni sa kim.
Putovanje koje pamtite?
– Island i njegove nevjerovatne plaže s crnim pijeskom. Zemlja iz bajke u kojoj za vrijeme ljeta ne pada noć. Gejziri, pa blato koje ključa, glečeri i vulkani, tektonske ploče kao spona između kontinenata. To je zemlja u kojoj je lako povjerovati da vilenjaci zaista postoje, ali da su čuda prestala da se događaju usljed nevjerice i previše dodira s realnim svijetom spolja. Sjećam se neobične crno bijele ptice – pafina. Šokirala sam se kad su mi objasnili da je njeno srce poseban specijalitet, pošto je lov na pafina kao ugroženu vrstu u mnogim zemljama zabranjen.
Pjesma Vašeg života je?
– Mnogo volim ,,We Weren't Born To Follow” od Bon Jovi-ja.
Mn.M.
Foto: Privatna arhiva
