MAGAZIN SLAJDER
ADRIANA PEJAKOVIĆ U OGLEDALU: Zavolimo sebe, pa onda možemo voljeti i druge
Adriana Pejaković, psihološkinja i psihoterapeutkinja u dugogodišnjoj edukaciji pri TA Centru Srbije, rođena je u Baru koji i sada rado posjećuje. Psihologiju je studirala u Beogradu gdje je dugo živjela do preseljenja u Podgoricu. Bavi se psihoterapijom, ima višegodišnje iskustvo u individualnom i grupnom radu, sa osobama koje pate od raznih oblika zavisnosti, depresije, anksioznosti, životnih problema. Piše stručne tekstove za razne časopise, radila je na mnogim projektima i sarađivala sa raznim institucijama.
U našoj rubrici ,,U ogledalu” u razgovoru za MNE magazin Adriana kaže da svoje bogato iskustvo koristi da ljudima pomogne da nađu svoju autentičnost, strast i pokrenu svoje potencijale da bi ozdravili i rasli.
Uvjek je imala podršku porodice da studira i bavi se poslom koji je čini sretnom.
– Kada otkrijete svoju strast onda bi to trebalo da postane vaš poziv-govorio je Jung. Moja porodica je sličnog stava. Moj mlađi brat studira umjetnički fakultet i, takođe, ima podršku porodice da radi ono što voli i to mu odlično ide – kaže ona, dodajući da kada se bavite onim što volite ne možete pogriještiti, jer strast i posvećenost uvjek nađu put.
Kaže da je najviše čini srećnom pomaganje ljudima. Osjeća čast i privilegiju da bude uključena u procese promjene koji se dešavaju na psihoterapiji. Srećnom je, takođe, čine male stvari: jutarnja kafa, zagrljaj, putovanje, osmijeh drage osobe, vrijeme provedeno pored mora uz šum talasa… Najviše uživa kada je okružena ljudima koje voli: porodicom i prijateljima. Adriana kaže da kada volite vi dijelom možete da živite kroz ljude koje volite, pa su njihove radosti i vaše, njihove brige su i vaše, njihove suze su i vase i to je najveće bogatstvo, u svoj toj raznolikosti.
– Nikada niste sami – rekla je ona.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Djetinjstvo me asocira na vrijeme provedeno u Baru, na bezbrižne školske dane, na knjige koje su mi pred spavanje čitali roditelji, na moje bake i ujaka, kućne ljubimce, mačke, prije svega, koje sam obožavala. Sjećam se mirisa mandarina i mora koji me i danas uvjek uspokoje i razvedre. Kažu da ako ste imali makar jednu lijepu uspomenu u toku djetinjstva imate načemu da gradite odnos prema sebi. Ja sam zahvalna svim trenucima koje proživjela uz ljude koji su me svojom ljubavlju i posvećenošću naučili da je najvažnije da volimo a sve ostalo će pokucati na vrata kad tad.
Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Na šta ste ga potrošili?
– Ne sjećam se baš prvog, ali vjerovatno na knjige, poneku sitnicu za drage ljude, odlazak u bioskop. Uvjek mi se činilo da ne mogu pogriješiti ako kupim dobru knjigu, pa sam posvećeno kupovala i čitala knjige K.G.Junga, Froma, Berna, Frankla, Vladete Jerotića. Oduvijek me je zanimala veza između duhovnosti i psihologije, odnosno kako ucjeloviti dušu i ovozemaljskom i nebeskom hranom. Biti u svijetu nije lako i ponekad su nam potrebni učitelji i vodiči kojih ima napretek ako se osvrnemo oko sebe -,,Ko kuca, otvoriće mu se”.Takođe, oduvjek sam voljela odlazak u pozorište i bioskop, određenim knjigama i filmovima se uvjek vraćam i doživljavam ih na nov način svaki put.
Koju knjigu i film biste preporučili?
– Za sve one koji traže smisao vrijedi pročitati knjigu Viktora Frankla ,,Zašto se niste ubili?” i ,,Nečujni vapaj za smislom”. Psiholog koji je preživio užase koncentracionog logora i koji je imao snage i vjere da osnuje kasnije logoterapiju ili liječenje smislom i pomogne mnogim ljudima, zaista, zavređuje pažnju. Odlična je knjiga i dr Bernija Zigela ,,Ljubav, medicina, čuda”- poznati američni ljekar govori o tome kako je postao iscjelitelj zasnivajući odnos prema pacijentima na ljubavi I poštovanju. U pitanju su bili onkološki pacijenti.
Zatim edicija ,,Agape” autora Aleksandra Gajšeka uz Vladetu Jerotića kao trankskripti vrijednih razgovora koje su vodili u emisji ,,Agape” uz razne goste: psihologe, filozofe, teologe..Sjajne knjige su i ,,Emocije” i ,,Formule ljubavi “ dr Zorana Milivojevića koji se su nezaobilazno štivo u izgrađivanju lične emocionalne pismenosti i kvalitetnim relacijama sa drugim ljudima.
Od nepsihološke literature volim pripovjetke E.A.Poa, poeziju R.M.Rilkea i Andersenove bajke.
Od filmova bih preporučila ,,Društvo mrtvih pjesnika” Pitera Vira, sa sjajnim Robinom Vilijamsom, ,,Opasne veze” Stivena Frirsa kao i skoro sve filmove Adriana Lina.Volim ljudske drame, čovječnost i hrabrost da budemo svoji, a navedeni režiseri to znaju da prikažu. Ima ih još mnogo…
Na čemu insistirate na poslu?
– Ne volim insistiranje. Raduju me spontani autentični procesi koji su za psihoterapiju veoma važni, trenuci uvida, susret sa sobom.Tu nema mjesta insistiranju. Ipak, ako bih na nečemu insistirala onda je to rad na sebi, da bismo mogli da adekvatno pomognemo svojim klijentima, što je obaveza svakog terapeuta. Mi učimo od klijenata i rastemo zajedno sa njima. Dijeliti sa ljudima njihove intimne trenutke znači imati veliku čast I privilegiju, to uvjek govorim. Ukoliko na bilo koji način možemo da pomognemo da svijet postane bolje mjesto,to bi trebalo da uradimo, ma kojim poslom da se bavimo, jer je na kraju, to i cilj zapravo svake profesije.
Mentalno zdravlje postaje bolje onda kada imamo više ljubavi prema sebi i drugima. Nekako uvijek dođemo do ljubavi kako god da okrenemo i kuda god da idemo.
,,Svi padamo, neizbežno, pada ova ruka, tako je sa svime. Ipak, jedan ova sva padanja prima na rukama svojim beskonačno nežno.”- Jesen, Rilke.
Koje jelo najviše volite?
– Volim sva mediteranska jela, ribu i morske plodove, maslinovo ulje, mandarine i nar.Volim i kontinentalnu hranu, uvjek rado probam nova jela. Smatram da je ritual pravljenja hrane, okupljanja za trpezom veoma važan i to je nešto što zbližava ljude. Porodica koja se okuplja oko stola, miris majčine i bakine kuhinje, jela za slavlje, jela za utjehu, jela za radost, nedjeljna jela su sve drage uspomene i jedan od načina na koje komuniciramo ljubav. Vjerovatno zato volim da kuvam, da isprobavam nove recepte i tako obradujem najbliže. Nije uspješno svaki put, ali i to je ljubav. Nekada nam neko neće reći volim te nego: jesi li gladan? Obuci se dobro. Javi se kad stigneš. Da ti spremim one priganice sa sirom što voliš kad se vratiš? To je ljubav.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Riječ prava ljubav zvuči nekako ekskluzivno kao da postoje i neprave ljubavi. Svaka ljubav je važna i vrijedna. Ipak, da bismo zrelo voljeli potrebno je da upoznamo sebe, da zavolimo sebe, pa onda možemo voljeti i druge. U suprotnom će nam drugi služiti kao rešenje za naše problem i nezadovoljene potrebe, pa ne možemo na taj način da rastemo. Kada prođemo kroz spostvene Scile i Haribde, kada upoznamo i zaista zavolimo sebe i oprostimo sebi tada možemo da pružimo ruku i drugome. Ljubav je aktivna briga za drugo ljudsko biće, njegov rast i razvoj i tek kada nam je najvažnije da je neko sretan, pa, makar, i bez nas tada volimo u punoći. Ljubav nije osjećanje mimo nas koje se desi već vještina koja se uči i usavršava i ništa nije bitnije od savladavanja ove vještine.
Ona se uči kroz: upoznavanje sebe i drugih, rad na sebi, ravijanje vještina emocionalne pismenosti, asertivnosti, emapatije, saradnje, požrtvovanosti, samoprihvatanja i prihvatanja drugih baš onakvih kakvi jesu.
Kog umjetnika biste oživljeli da možete i zašto?
– Mislim da su svi umjetnici itekako živi. Umjetnost je, upravo, zato i dar besmrtnosti. Nije besmrtan onaj koji je prevario smrt, već onaj koji je dao od sebe svojim talentom, genijalnošću, porukom. Zato kada tražimo odgovore i nađemo ih među stranicama knjige, u stihu pjesme, u očima i pokretu skulpture, izmedju okvira slike znamo da smo prisustvovali dijalogu sa umjetnikom,da nam je nešto važno poručio, da možemo da saslušamo i da se dobijemo odgovore.
Imate pravac koji se zove biblioterapija, a to je upotreba literature u liječenju ljudi sa emocionalnim i mentalnim problemima.
Eto, možda kad bih imala priliku pitala bih sestre Bronte kako su uspjele da stvore cijeli jedan svijet sa toliko emocija i duševnosti među zabačenim pustarama Engleske. Imala bih štošta da pitam i Poa i Dostojevskog, ali mislim da su to, ipak, sve rekli u svojim djelima, pa čekam da sazrim za odgovore.
Putovanje koje pamtite?
– Sva putovanja pamtim, čuvam ih od zaborava, fotografijama, suvenirima, ljudima koje sam tamo upoznala. Mislim da ne možemo bolje da investiramo vrijeme i novac od toga da proširimo svoje vidike, upoznamo druge kulture, sagledamo stvari iz više uglova.
Nevjerovatno je kako nam neki udaljeni kutak na zemljinoj kugli može dati odgovor na pitanje o nama samima.
Ipak, od svih putovanja na kojima sam bila srce mi naviše ustreperi kada se približavam Topčiderskoj zvezdi u Beogradu gdje žive moji roditelji I brat, kao i barskoj Nadbiskupiji pored koje ima moj ujak kuću.
Osjećam ono isto oduševljenje kao i kad sam bila dijete, mislim da to nikad neće proći.
Pjesma Vašeg života?
– Postoje tri pjesme koje uvjek mogu da me vrate u život: George Micheal ,,Cowboys and angels”, Pet shop boys ,,Being boring” i Kate Bush ,,Running up the hill”.
Na kraju, život je kao muzika, sami komponujemo našu simfoniju. Neka onda bude oda radosti i ljubavi.
N.Đ.
Foto: Privatna arhiva
