Učiteljica Osnovne škole ,,Milorad Musa Burzan” u Podgorici, Vesna Kipa, autorka je praktikuma za roditelje i predavače, simboličnog naziva ,,Crvena mačka”. Praktikum sadrži niz savjeta, emotivnih priča i iskustava koja su obilježila skoro 30 godina rada u prosvjeti.
Ovo djelo, njeno je prvo samostalno štivo, a prethodno je radila na udžbeničkim kompletima za predmete priroda i društvo, i priroda i tehnika. Kako je kazala u razgovoru za Montenegro magazin,trenutno radi na novoj knjizi, ali još uvijek ne želi da otkrije o čemu je riječ.
Praktikum ,,Crvena mačka“, kako ističe Kipa, nastao je usljed zbunjenosti nastale nakon 20 godina staža, uvođenjem reforme koja je unijela mnogo promjena u učionici.
– Sa frontalne nastave prešlo se na aktivnu nastavu što je predstavljalo veliku promjenu – kad pričate frontalno obraćate se cijelom razredu, a u aktivnoj nastavi morate da razgovarate sa svakim djetetom posebno, i to zahtijeva veći napor, mnogo veću posvećenost. Takođe, dobili smo nove udžbenike koji nijesu koncipirani da se djetetu ispiše informacija, pa da dijete uči iz udžbenika, već se najveći broj informacija dobija u učionici, u aktivnom radu, a udžbenici su takvi da podstaknu da dijete kući razmišlja o onome šta je u školi rađeno, itd. To je izazvalo veliku zbunjenost predavača, roditelja i djece – kazala je Kipa.
Učitelji, naviknutii na prilagođavanje usljed rada sa različitim generacijama, lakše su prihvatili ovu promjenu, ali su se roditelji teško prilagodili.
-Tako sam odlučila da objasnim roditeljima da upkos reformama, svim novinama, raznim modelima učenja, ono što je osnovno i zajedničko za sve generacije, što je zaista važno je da je dijete vaspitano, da poštuje sebe i drugu ličnost, da voli i da daje Ljubav…Na tome treba da se radi u prvim godinama života – objasnila je Kipa.
Upitana za važnost priče ,,Crvena mačka“, po kojoj je praktikum dobio naziv, Kipa ističe da je ova priča najjači okidač u radu sa djecom, ali i za svaki odnos u životu. Ovu priču je, kako kaže, napisala među posljednjima, misleći o njoj tokom pisanja drugih priča, bez namjere da je pretoči u pisanu riječ.
-Priča ,,Crvena mačka“ se bavi komunikacijom, na neobičan način je opisana motivacija koja može da probudi sve što mi potisnemo zbog straha. Koliko je motivacija pozitivna i važna, toliko je stah parališući, sputava nas i emotivno i intelektualno, sociološki i na sve moguće načine. Mi smo prepuni straha: straha da dijete ne udari auto, da neko na ulici ne povrijedi dijete, da ga neko ne otme, da nas neko ne fotografiše kako jedemo i objavi na portalu, strahujemo do te mjere da smo potpuno paralizovani. Ta priča govori o tome, i među posljednjima sam je napisala. Nisam ni bila svjesna da je u mojoj glavi, pisala sam priče,a mislila na tog dječaka bez želje da je napišem – kazala je Kipa.
Te priče, za koje kaže da nije imala prvobitnu namjeru da ih napiše, su joj zapravo najbliže, poput pisanog autoporteta ,,Pakule“ .
-Priča ,,Pakule“ je poentirala, to je moj autoportet – imala sam problem i sa govorom, i u komunikaciji, i druženju, u odrastanju i sve je to doprinijelo da danas budem bolji predavač. Ja sam vječito dijete, sjećam se svih svojih boli, ali ne s tugom i patetikom, već ih doživaljavam kao podsticaj. Zato treba da služe naši problemi, kao podsticaj, jer znamo da smo nekada sa malo znanja, iskustva i snage mogli da riješimo probleme – poručuje naša sagovornica.
Djeca danas imaju sve, samo ne djetinjstvo
,,Kako moja drugarica ima dobre roditelje – moji samo pričaju o učenju“ jedna je od mnoštva dječijih misli koje Kipa u svojoj knjizi ističe kao priče ispričane u jednoj rečenici.
-Prije svake moje priče u knjizi, date su priče napisane u jednoj rečenici. To su priče koje bi se razbile da sam ih pretočila u neku moju priču, one stoje same na strani jer imaju jačinu da pokriju cijeli list. To su filozofske misli, jer sam od rečenica mojih učenika učila više nego iz romana koje pročitam. Oni jasno, precizno, logički ukažu na to što ih boli i šta pogrešno radite – kaže naša sagovornica.
Teško je ipak, objašnjava naša sagovornica, protumačiti nekada uzroke neobičnog ponašanja djeteta, budući da djeca ne pokazuju uvijek svoje emocije uobičajenim reakcijama. Baš tako je dječak u jednoj od njenih priča, na strah reagovao osmijehom.
-Postoji bitna razlika između sadašnjih i starijih generacija – današnja djeca kao da se rađaju naučena da sakriju emociju, da manipulišu. Na to utiču i tehnologije, ali i ambicije roditelja, koje su i njima samima nametnute. Današnji roditelji su previše izloženi informacijama, suočavaju se mnogim modelima vaspitavanja djece, pa od prvog razreda djeci nameću da budu odlični đaci, upisuju ih na sport, časove engleskog i slično. Sve to proizilazi iz straha, a djeca uče po modelu roditelja. Zato djeca sve više kriju emocije, i to preko obrazaca poput nemirnog ponašanja, ili povučenosti, ćutljivosti, pretjeranog smijanja itd – govori Kipa.
Pored straha, glavni problem jeste i nedostatak komunikacije, smatra naša sagovornica.
-Roditelji su danas okupirani pitanjem egzistencije, i nažalost nemaju mnogo vremena da komuniciraju, otuđeni su od najbližih, provode mnogo vremena na poslu, a kada dođu kući, pokušavaju da djecu, upisujući ih na treninge, časove jezika, kako kažu ,,maknu sa ulice“, čak i djecu od pet godina. To rade, kako kažu, jer živimo u opasnom vremenu. Da, tačno je, ali se to opasno vrijeme liječi ljubavlju u porodici, a ne treninzima i časovima engleskog na kojima djeca neće steći prijatelje. Djeca danas imaju sve, samo ne djetinjstvo. Dijete će na trening odvesti majka, i vratiće ga kući, neće se vratiti pješke sa društvom, a upravo tu se stiču prijatelji. Djeca više nemaju ,,put od kuće do škole”, i tu se gubi druženje i komunikacija – ističe Kipa.
Ona dodaje da je sa djecom jednostavno komunicirati, sa roditeljima je već zahtjevnije, budući da su često nerealni u pogledu očekivanja koja imaju od svoje djece.
-U komunikaciji sa djecom, važno je stvoriti zdravu atmosferu, da imaju slobodu da iskažu svoje mišljenje, bez straha od podsmijeha ili greške. Važno je takođe, biti obazriv sa ironijom, koja ih dezorjentiše jer često ne mogu da zaključe šta ste htjeli da im kažete. Stoga se djeca u komunikaciji plaše i ne razumiju je, oni vide da želite nešto da im kažete, ali ne znaju šta. To ih buni, djeca vole iskrenost – kaže učiteljica.
Problem u komunikaciji sa roditeljima jeste pretjeran zaštitnički stav koji imaju prema djetetu, ističe Kipa.
-Svaki savjet, koliko god bio dobronamjeran, roditelje zaboli, jer pokušavaju da zaštite djecu od svega, što je s jedne strane lijepo, jer je pokazatelj ljubavi. Ipak, to nije uloga roditelja. Uloga roditelja je da dijete pripremi za život. Majčinstvo se ne posmatra kroz to da li majka presvlači dijete svakih pet minuta jer je mokro, ili kroz to da li majka 15 puta dnevno pita dijete je li gladno, žedno itd. Majka treba da pusti svoje dijete, i iz daljine posmatra, a to je mnogo teže. Ona mora 24 sata biti na oprezu, a ne da mu stavi u ruke telefon i sjedne ga na trosjed, samo da bi joj
bilo u vidokrugu – naglašava Kipa.
Problemi postoje i u komunikaciji i odnosima na relaciji dijete – roditelj, a jedan od primjera je i slučaj kada roditelj, u želji da ne povrijedi dijete, obeća nešto što ne može da ispuni, ili ga ne sluša pažljivo.
– I onda, na svako pitanje odgovara sa ,,Može“, a dijete to dobro pamti. Teško im pada kada im ne ispunite obećanja, i izubljeno povjerenje se jako teško vrati. Zato roditelj mora da bude dosljedan i iskren. To ne znači da roditelji ne treba da podstiču maštu i kreativnost djeteta, poput priča o Djeda Mrazu i slično. Mašta je ta koja je stvorila najveća otkrića, najljepša umjetnička djela, romane, muziku, sve je to rezultat fikcije. Djeca samim razvojem shvataju da Djeda Mraz ne postoji, i ne dožive razočarenje, jer mi nijesmo nacija koja idealizuje stvari i ljude, mi to nemamo u sebi, mi nismo nacija koja će da ,,pada u nesvijest“ kada se pojavi neki pjevač. U vaspitanju, ja volim da se baziram na našu tradiciju i državu, i smatram da djeca treba da poštuju prije svega našu kulturnu tradiciju. Mi imamo drugačiju kulturu i način života u odnosu na Englesku, Ameriku itd, i smatram da je pogrešno pokušavati da obrasce njihove kulture, tradicije i vaspitanja prenesemo našoj djeci. Mi smo pragmatična nacija, dijete neće povrijediti kada shvati da Djeda Mraz ne postoji, povrijediće ga ukoliko ga roditelj razočara, ukoliko uradi nešto nedolično, ili ga na neki način iznevjeri – pojasnila je Kipa.
Ona dodaje da roditelji treba da porade na tome da ih djeca ne doživljavalju kao superheroje, već da su svjesna da i roditelji griješe i imaju svoje slabosti, baš kao i što djeca imaju svoje.
Kad jednom uđete u učionicu – to vam se uvuče pod kožu
Posao učitelja je zahtjevan, sveobuhvatan, ističe naša sagovornica, komentarišući pri tom i položaj učitelja u našoj zemlji.
-Posao učitelja je zahtjevan i sveobuhvatan, ali jednom kada uđete u učionicu, to vam uđe pod kožu. Najbitnija motivacija je entuzijazam i ljubav prema svojoj profesiji. Učitelji u Crnoj Gori, kao motivaciju imaju upravo samo tu ljubav prema svom poslu i djeci. Nažalost, neko time manipuliše, neko koristi našu ljubav prema ovom poslu, što nije fer – kaže Kipa.
Izazov su i reforme, koje nastupaju naglo, kao i veliki broj učenika na časovima akivne nastave.
– Prva reforma je rađena par godina, nije nastupila tako naglo, ali u posljednje vrijeme sve što se radi, čini mi se da se radi prebrzo. Još se nijesmo navikli ni na prvu reformu, ona je donijela mnogo promjena, prvo ta aktivna nastava, pa promjena udžbenika, način ocjenjivanja, način pristupanja informacijama itd. Smatram da reforme koje se baziraju na aktivnom radu u učionici ili inkluzivnom radu moraju da imaju manje učenika u odjeljenju – kaže učiteljica.
Naša sagovornica osvrnula se i na uticaj tenhologije i sve rasprostranjeniji stav da su djeca pametnija jer imaju pristup mnoštvu informacija.
– Djeca imaju pristup mnoštvu informacija, ali one ne dozvoljavaju da se razvije dječiji intelekt. Ne postoji više učenje korak po korak, a to je pravo znanje, kad postepeno idete ka sve širem i potpunijem znanju. Pod uticajem tehnologije, mi smo izloženi velikom broju činjenica, koje se usvajaju same po sebi, a tako se ne razvija logika. Djeci se servira gotova informacija, i ona je uzimaju kao takvu, ne razmišljaju o načinu kako se došlo do nečega – pojašnjava Kipa.
Posljednja u nizu priča u knjizi jeste ,,Lice naličje“, okrenuta naopako. Ona je, kako kaže autorka, pravi odraz tretiranja učitelja, pri čemu se prema predavačima odnosimo kao prema robotima, koji ne smiju biti potrešeni problemima u privatnom životu.
Ljudi su izgubili saosjećajnost, dodaje ona, a kada izgubimo saosjećajnost, izgubili smo i svoju ličnost.
Povratak u najranije djetinjstvo
-Ovom knjigom postigla sam i ono što mi nije bila namjera da postignem, a to je da knjiga izaziva duboke emocije kod ljudi – iskrena je Kipa.
Htjela je, kako kaže, da ukaže roditeljima da ne treba da se bave trivijalnim stvarima, da ono za šta služi škola jeste da djeca izrastu u zdravu ličnost,da vole život i naravno da se opismene.
– Knjigom sam htjela da ukažem na probleme koje se dešavaju u učionici i u odrastanju djece, a koji u stvari i nijesu pravi problemi. A zapravo, uspjela sam da vratim u najranije djetinjstvo roditelje i sve one koje su pročitali knjigu. Postigla sam nemoguće, i vrlo sam zadovoljna – zaključuje Vesna Kipa.
Desanka Markuš
Foto: Privatna arhiva