ART SLAJDER
JASNA ZLOKIĆ UOČI NASTUPA U HOTELU ,,MOGREN”: Raduje me susret sa publikom u Crnoj Gori
Hrvatska pjevačica Jasna Zlokić provešće kroz svoj muzički vremeplov publiku 4. jula u pop-up restoranu ,,Makarul”, na terasi hotela ,,Mogren” u Budvi.
Kaže u razgovoru za naš portal da joj poziv od Hotelske grupe ,,Budvanska rivijera” puno znači i da je raduje susret sa publikom.
Sa njom smo pričali još o tome koliko joj znači što se njene pjesme prenose s generacije na generaciju, o ,,Skitnici”, književnosti, poeziji, životu i stvaranju u današnjem vremenu i njenoj Veloj Luci.
Nastupićete 4. jula u restoranu ,,Makarul” hotela ,,Mogren” u Budvi. Makaruli se prenose s generacije na generaciju, baš kao i Vaše pjesme. Koliko Vam znači poziv od HG ,,Budvanska rivijera” da nastupite u ovom restoranu?
– Znači mi puno zato što je to prvi nastup, poslije rata, u Crnoj Gori. Raduje me, nisam bila dugo i zanima me kakav će biti kontakt sa publikom. Baš sam radoznala, jer ne znam koliko me se ljudi sjećaju, koliko me vole ili koliko me ne vole. Baš mi je izazov. Nadam se da će to biti lijepo veče.
Ako se moje pjesme prenose s generacije na generaciju, znači da su bile prave, da su ostavile traga, da su ljudima ostale u pamćenju i da su i njima obilježile život. To je kompliment. Uvijek kažem, pjevač mora imati pjesmu. Ako nema pjesmu, ljudi ga lako zaborave. Ako ima prave pjesme, onda ga ne mogu zaboraviti, ta se pjesma sluša i ljudi to vole, prenosi se na generacije. Danas su mediji tako brzi, pa je komunikacija elektronskog pristupa svemu toliko dovedena do savršenstva. Svijet je postao mala pozornica.
Kakav repertoar ste pripremili za to veče?
– Pjevam uglavnom svoje pjesme, a imam ih puno. Vjerujem da će svako naći za sebe neku koja mu nešto znači.
Sa Popadićevom i Dujmićevom ,,Skitnicom” osvojili ste 1984. godine četvrto mjesto na ,,Splitskom festivalu”. Već je ta numera tada zasjenila pobjednike. Kako je zapravo došlo do toga da Vam Dujmić i Popadić ponude ovu pjesmu?
– Dujmić, Popadić i ja smo još ‘83. nastupili na ,,Splitu” s pjesmom ,,Ne znam koji vjetar puše”. Ja sam ‘82. na ,,Splitu” pjevala pjesmu ,,Nina, Nana” za koju je Zdenko Runjić pisao muziku, a Jakša Fiamengo tekst. To je moja debitantska pjesma. Tako da smo se Popadić, Dujmić i ja upoznali prije ,,Splita”. A sve je počelo od Popadića koji je moj Korčulanin. Mi smo se upoznali i on je tako jednom prilikom mene slušao kako pjevam i rekao mi da će on meni da napiše pjesmu. To je toliko jednostavno, a zapravo je sve.
Rođeni ste u Veloj Luci. Divna pjesma istog naslova, koju i sami pjevate na nastupima, izvodili ste je i sa Oliverom, kaže: ,,Tek sad vidin šta mi znaći, Vela Luka, more, ti, uspomene će mi samo ostati za mrkinte i žale, za naš Ošjak i vale, Velu Luku mala ne zaboravi.” Što Vama znači Vela Luka i što nećete zaboraviti od odrastanja u tom gradu?
– Vela Luka je moja duša. Vela Luka je moje djetinjstvo. Vela Luka su moji roditelji. Vela Luka je moja škola, školovanje kroz djetinjstvo. Mjesto vašeg rođenja je vaš dom, a dom je velika stvar. Ja živim u Zagrebu i to je dom koji sam izabrala, ali moj pravi dom je Vela Luka. Tu je pothranjeno mnogo toga što ne izlazi nikad iz duše, nikad. Još i više što pjesmu pjevam o njoj, tako da ponekad kad sam tako raspoložena, proplačem kad se sjetim Olivera, jer smo je znali često puta pjevati zajedno, ali, šta možemo, život je to. Nisam jedina koja ima svoje uspomene i svoja sjećanja.
Oduvijek ste, kažete, voljeli poeziju, posebno Nerudu, Jesenjina i Lorku. Da li i dalje čitate poeziju?
– Čitam, volim to. Sad me je malo pjesništvo napustilo. Kad si mlad, zaljubljen i kad imaš bujnu maštu, onda vam je poezija veoma bliska. Sad sam baka, imam unuku i volim ja poeziju i dalje, čitam svašta, volim Kišona, on me zabavlja, ima humornu notu, to je super u mojim godinama, nešto što me veseli, što me zna raspoložiti. Manje imam vremena sad i za čitanje i za mnogo šta.
Kako je Vama, kao romantiku, živjeti i raditi u ovom vremenu, često nimalo naklonjenom iskrenim i romantičnim ljudima?
– Čujte, kao i svima, ali prilagođavamo se. Ne pristajem na sve što mi se nudi iz ovog svijeta, iz ovog života. Zadržala sam neke svoje navike i neke svoje vrijednosti i ne dam da me tako lako promijeni. Sigurno da svijet ide svojim smjerom i tokom, to se ne može zaustaviti, ali ne dam i da mene neko promijeni. Znam kad mi se ponudi sve, da kažem: ,,Neću sve što mi se nudi da prihvatim, hoću da zadržim onu ljepotu koju nosim.” Svako nosi svoje ime. Nisam jedina koja voli lijepo i koja ima osjećanja, koja ima emociju, koja osjeća stvari oko sebe. Eto, borimo se, ko može izdržati, izdržaće. Neke stvari morate prihvatiti, jer to je život, ne možeš mimo života živjeti, ali, može se zadržati svoje. To je skupo i to nije laka borba, ali ste srećni.
Sa suprugom Bracom i sinom Igorom
Kažete da je teško doći do dobre pjesme. Da li ste pronašli nekog ko bi mogao da Vam napiše nove numere za album?
– Ima na tržištu svakakve robe. Sve ovo više liči na robu nego na pjesme. Svašta je ponuđeno, a ja sam razmažena i nekako sam navikla da pjesnici pišu tekstove, a kompozitori, pravi, da rade muziku. Nekako kao da to svuda nestaje. Ima kantautora koji su veoma dobri, njih je malo i oni tu muziku čuvaju za sebe. ,,Skitnicu”, ,,Ne znam koji vjetar puše”, sve ono što sam ja otpjevala prije, to su pisali ljudi koji su živjeli takav život, boemski. Popadić je živio tako kako je i pisao. Danas ljudi brzo žive i ne mogu da stvore takve pjesme, a ja u novim sadržajima teško nalazim sebe, posebno u mojim godinama. Meni treba nešto ozbiljnije. Ne mora to biti ozbiljno da morate da razmišljate tri dana o čemu se pjeva, ali mora biti lijepa životna poruka. Moram sad imati životnu poruku jer je puno života iza mene. Više je iza mene nego ispred mene. Ja sam u miru, malo sam živjela od starih dobrih pjesama, ali vidim da su one, čini mi se, sve više u prvom planu u velikom dijelu publike. Očito u novoj ponudi teško da ima nečega takvog. Nisam jedina, ima mojih kolega koji isto tako imaju svoj vremeplov.
Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva
