ART SLAJDER
LUKO PALJETAK: Treba žaliti za onim što nijesmo učinili, a ne za onim što jesmo
Luko Paljetak i moderatorka Aleksandra Vuković
Dubrovački pjesnik, slikar, prevodilac Luko Paljetak u subotu je priredio veoma nadahnutu promociju svog djela.
Sa njim smo nakon toga razgovarali o poeziji, riječima, Dubrovniku i slikarstvu.
Čiji Vas ritam jezika najvišim uzbuđenjem nosi?
– Svaki pjesnik je majstor u svome jeziku. Ritam onog jezika koji je meni maternji je vrlo važan, ali taj ritam koji je opći i koji postoji kao datost jezika potrebno je pretvoriti u vlastiti. Potrebno je na tom ritmu koji postoji kao velika riječna struja sagraditi metriku. U tom smislu je potrebno stvarati takozvani pjesnički zanat, ,,umijeće turobno“ kao što je rekao jedan pjesnik. To je vrlo potrebno da biste mogli, barem kada se radi o meni i o poeziji koja je vezana, koja se služi rimama, naučiti stvarati čitav niz takvih ritmova, metara i metrike. To je nešto što se mora spontano događati, što ne morate tražiti u sebi, jer dok vi to tražite, izgubite ono što je važno.
Stotinu pjesama puta deset stihova čini zbirku ,,Tisuću šiba preko usta“.
– Svaki od tih tisuću stihova je neka vrsta šibe. Zato sam ih nazvao šibe preko usta. Prijedlog ,,preko“ je zavodljiv i višeznačan. On može zaista značiti preko, po ustima, ali može značiti i uz pomoć usta. Šiba ne mora biti ona koja tuče, ona može biti i mlada grančica. Svaki stih je neka vrsta nove grančice koja raste iz vašeg nevjerovatnog stabla. Da bi stablo moglo rasti, mora imati korijenje, deblo, krošnju. Mora znati primamiti pticu i mora znati poštovati sunce i voljeti kišu, i voljeti onoga ko ga obrezuje, i voljeti unaprijed onoga ko će jest njegove plodove, ako ih ima. Mora znati napraviti gnijezdo za ptice. Mora učiti njihov pjev. Mora naučiti ono što ptice pjevaju, ali i ptice moraju naučiti ono što stablo voli čuti. To je vrlo kompleksan odnos i to je taj oblik svijesti o sebi kao o onome ko je u stanju nešto stvoriti, treba neprestano razvijati bez ikakvog oblika oholosti ili samodivljenja. U tom trenutku sve propada, jer onda imate sebe kao vlastiti spomenik, ali gradnja prestaje, oholost preovladava i vi čujete samo svoj glas, a ne čujete sve one druge divne propratne glasovi koje su vam toliko važni i od kojih zapravo nastaje predivna pjesma, predivna nit. Ona koja vodi kroz lavirint iz kojega je nemoguće izaći bez takve niti.
– To je i svrha poezije, zar ne?
Što bismo mi u ovom okrutnom svijetu, a da nema poezije u bilo kojem obliku? Ne mora to biti u obliku pjesme. I slika je poezija i same riječi su poezija. Kada netko na lijep način kaže ,,dobro jutro“ to može zvučati kao puno bolja poezija nego kada to netko napiše u lošoj pjesmi. Kaže Prever ,,Je suis allé au marché aux fleurs, et j'ai acheté des fleurs pour toi mon amour“ – ,,Pošao sam na tržnicu cvijeća kupiti cvijeća, draga moja ljubavi“. Nema jednostavnije stvari. U jeziku je sasvim dovoljno da bi se razumjelo nešto. Riječi ,,moja ljubav“ sasvim jasno znate. ,,Moja ljubavi, ja ću to i to učiniti danas“, ,,Moja ljubavi, čekam te u pet sati“, poruka je prenesena, sve je jasno, ali kad kažete ,,Ljubavi moja, u pet te sati čekam“, to je jezik i poezija. Taj način transformacije poruke u jeziku i jezika u poeziji treba znati naučiti. Možemo to naučiti iz sebe ili iz drugih ili nas netko može to naučiti. To je sasvim moguće. Ono što nas niko ne može naučiti jeste kako da osjećamo. Ali, osjećati nije dovoljno. Osjećaj treba znati uobličiti kao i svaku stvar i ne dati da prekipi. Ako prekipi, onda ne treba žaliti za prolivenim mlijekim, kako kažu Njemci. Češće treba žaliti za onim što nismo učinili nego za onim što jesmo. Možda su najljepše one pjesme koje nismo uspjeli napisati, ali se nadamo da hoćemo. U tome je možda ljepota življenja u poeziji.
Luko Paljetak na promociji djela na Međunarodnom sajmu knjiga u Podgorici
,,Slika za Liliput“…
– Uvijek me je privlačilo slikarstvo, jer sam uvijek smatrao da je to takođe jedan vrlo vidljivi obojeni oblik poezije koja živi na drukčiji način, koja postaje slika, kojoj nije potreban tumač i riječ nego je svatko može protumačiti na svoj način. Izabrao sam vrlo mali format samo zato da mogu raditi na pisaćem stolu i to mi je neka vrsta uvoda u ono što ću toga dana raditi na nekom drugom planu. To je neka vrsta discipliniranja nakon haotičnoga ili sna kojega se ne sjećam. Uvod u dan koji slijedi.
Meni je jako bilo interesantno što su to minijature od tableta za komarce?
– Danas je jako u modi reciklirati i u tom smislu čini mi se da sam se i nesvjesno uklopio u trendove recikliranja. Nešto nekorisno, što je obavilo svoju funkciju ponovno se pretvorilo u nešto plemenito, što može imati neku trajnu vrijednost.
Grad kantautora, Dubrovačkih trubadura, Straduna. Na koji način je uticalo to dubrovačko kamenje koje proizvodi toliku istoriju i takvu energiju, toliko je koraka u njemu?
– Taj osjećaj mog odnosa prema rodnom gradu kakav je Dubrovnik bio je vrlo raznolik i jeste kompleksan. U početku kada sam bio vrlo mali, grad mi je bio veliko igralište, lavirint u kojem sam svakodnevno otkrivao svjetove i igrao se. Kako sam odrastao i rastao osjećao sam sve veće strahopoštovanje prema tome gradu, ali onaj dio strah u toj složenici bio je jači nego poštovanje. Taj strah od moga grada, od njegove veličine, od svih onih koji su u njemu živjeli i stvarali, jednostavno me je kočio. Trebalo mi je otići iz Dubrovnika da bih mogao svaladati taj strah, da se u njega vratim s čežnjom i da se onda, na neki način, mogu s njim uhvatiti ukoštac, pa čak možda i, kao s ravnopravnim, narugati. Neka vrsta podsmješljivosti me je spasila od straha, ali ja sam znao da je to lažno podrugivanje. To je samo sredstvo da se oslobodim ove frustracije. Kada mi je to uspjelo, onda sam tek počeo razumijevati svoj grad kao živo biće od kamena i od svih života koji su u njemu postojali i koji će postojati. Tek sam tada mogao o njemu pisati pjesme kao o prijatelju bez koga ne mogu.
Bojana Radonjić
Foto: Nova knjiga
