NAŠE PRIČE
LET OKO SVIJETA: Biti žena u Nigeriji
Kako izgleda biti borac za prava žena i poboljšanje njihovih životnih uslova u društvu u kojem svaka treća djevojka postane žrtva seksualnog uznemiravanja, silovanja ili incesta prije nego što napuni trinaest godina? O tome sam razgovorala sa gospođicom Ope Adedeji.
Maloljetni brakovi, iako zabranjeni Aktom o dječjim pravima iz 2003.godine su i dalje otupljujuća realnost mnogih djevojčica koje su u nekim nigerijskim državama udate već u devetoj godini. Genitalna mutilacija djevojčica je i dalje tradicija, uglavnom na sjeveru zemlje u kojima dominira šerijatski zakon.
Nasilje u porodici je ozbiljan problem – trećina Nigerijki su žrtve fizičkog nasilja koje obuhvata tjelesne povrede, silovanje u braku ili ubistvo od strane njihovih partnera. Ono što je još više poražavajuće je da polovina ispitivanih žena vjeruje da je nasilje bilo opravdano. Pitate se onda zašto druga polovina ne napusti takav brak?
Kulturološka percepcija
Postoji kulturološka percepcija vezana za ženu koja napusti brak, iz bilo kog razloga, nijedan ne može biti dovoljno dobar. Ona je obično stigmatizovana kao neuspjeh sama po sebi, nerijetko i marginalizovana kao promiskuitetna. Zbog toga Nigerijke često odlučuju da ostanu u brakovima u kojima su zlostavljane. Biraju da ostanu nečije supruge; zlostavljane, ali društveno prihvaćene. Seksualno uznemiravanje na ulici, neprikladni komentari i vulgarne opaske kao i nepoštovanje žena na radnom mjestu bazirano na društveno prihvaćenim rodnim stereotipima ovdje su svakodnevna realnost mnogih žena.
Ne postoji jedan način da se opiše Nigerijka. Postoji određeni revolt u načinu na koji govore, ženstvena samouvjerenost u njihovom stavu i mistika u osmijehu koji uvijek ostavlja utisak da znaju nešto više od vas, ali o tome biraju da ćute. Govore glasno i uživaju u polemikama, buntovne su i znaju kako da privuku pažnju. Dotjerane su i našminkane jer su tako učene od malena – djevojke treba da budu lijepe jer će tako naći dobrog muža. Lijepe su spolja najviše onda kada su iznutra pokidane – to je jedna od posljedica ranog sazrijevanja i prihvatanja unaprijed podjeljinih rodnih uloga.
Ali, kako je zapravo biti žena u Nigeriji?
-Dolazi sa osjećajem potčinjenosti. Sekundarne su – to je način na koji je većina žena odrasla i socijalizovana u različitim religijskim i kulturnim nigerijskim okruženjima. Vrlo brzo uči kao djevojčica da ljudi imaju tendenciju da prioritizuju muški rod, posebno ako odrastate u kući sa braćom. To se dešava i u školama, gde se djevojčica naziva ,,previše ambicioznom” kada je bolja od dječaka, kao da je biti previše ambiciozna loša stvar za djevojčicu – kaže mi gospođica Ope Adedeji dok sjedimo u njenoj kancelariji u izdavačkoj kući Ouida Books u Lagosu. Nešto je poslije 19 časova i noć polako počije da se šunja u nekadašnjem glavnom gradu najnaseljenije afričke zemlje koja broji više od 190 miliona ljudi, od toga 100 miliona žena. Abudža postaje nova prijestonica Nigerije 1976. Godine zbog svog centralnog geografskog položaja, bolje infrastrukture i lakše pristupačnosti u poređenju sa Lagosom koji leži u južnom delu “Afričkog diva”, kako mnogi zovu Nigeriju.
Međutim, Lagos je ostao urbani finansijski i trgovinski epicentar u kojem mladi Nigerijci iz svih 36 država dolaze u potrazi za obrazovanjem, boljim poslovima i mogućnostima.
Saobraćaj u Lagosu je gust, težak i nepredvidiv. Dan i obaveze treba planirati u skladu sa potencijalno velikim gužvama na putevima. Nisam u potpunosti shvatila ozbiljnost upozorenja prijateljski nastrojenih Lagožana, zbog čega me je gospođica Ope strpljivo čekala nakon radnog vremena. Ipak, pozdravila me toplim osmjehom koji je ostavio utisak da joj nije smetalo moje loše planiranje vremena. Dok se penjemo drvenim stepenicama do njene kancelarije, upijam miris novih knjiga i svježe štampanog papira i posmatram njenu dugačku, tamnu kosu sa savršeno, od korijena ispletenim sitnim pletenicama, elegantno skupljenim na vratu jednostavnom trakom. Ima mekan, baršunast glas, ali njene riječi su oštre i precizne. Ona je pisac, čitalac i feministkinja.
-Patrijarhat je nešto ukorijenjeno u naš sistem i žene su ga takvog morale prihvatiti. Tek sada sa društvenim mrežama, kroz medije i puno čitanja, obrazovanja i putovanja, mi nigerijske žene, a naročito nove generacije, identifikujemo patrijarhiju kao problem i nešto što ne treba prihvatiti. To (patrijarhija) je sveobuhvatni otrov koji je duboko ukorijenjen u naše religije i kulturu-Ope započinje naš intervju bez oklijevanja.
Emancipacija
U zapadnom svijetu danas se često koristi riječ ,,feminizam”. To je svijet obogaćen društveno aktivnim i samosvjesnim mladim ženama ohrabrenim da otvoreno govore o pravima na jednaku platu, jednake mogućnosti, obrazovanje i pulsirajućoj potrebi za redefinisanjem rodnih uloga. Feminizam je dio društvenog narativa na globalnom nivou koji pomaže izgradnji svijeta u kojem su ljudska prava u stalnom razvoju i koji ciljeve kao što je rodna ravnopravnost čini dostižnim i opipljivim. Mišljenja o feminizmu se razlikuju, ali to samo svjedoči o činjenici da se o tome govori i da se razvija svijest o nužnosti promjena.
Međutim, Nigerija je imala drugačiji put razvoja. Važno je razumjeti zašto dijalog o ženskim pravima i emancipaciji žena u zemlji kojoj je koncept demokratije toliko nov da se njeni postulati i dalje ispituju i dokazuju, na listi problema za rješavanje nije podvučen kao “urgentan”. Ali on to jeste.
Poslušajte samo kako govori Čimamanda Ngozi Adiči, feministkinja i nagrađena nigerijska autorka čiji romani i inspirativni govori širom svijeta ohrabruju žene da istupe i zauzmu stav i možda ćete bolje razumjeti koliko je važno da promjena počne sada. Kada žene ne razgovaraju i ne dijele iskustva, mogu se osjećati kao da su same i izolovane u svojim strahovima i nesigurnostima. Navika da budu sekundarne u odnosu na muškarce, sa uvijek inferiornim statusom i djeluje skoro genetskom predodređenošću da kuvaju, pronađu muža i budu dobre žene koje služe večeru na vrijeme, predstavlja alarmantnu društvenu atmosferu u kojoj su djevojčice odgajane od rođenja. Razgovor o zajedničkim iskustvima kroz identitet žene u najširem smislu predstavlja osnov za progres i poboljšanje njihovog statusa. Zato je priča o feminizmu toliko važna.
Nije mi nikada izgledalo kao da bi Nigerija i Crna Gora mogle imati mnogo toga zajedničkog. Ope nikada ranije nije čula za malenu zemlju na Balkanu sa najljepšim zalascima sunca u Boki, a ja sam malo znala o Nigeriji, uglavnom zato što je moj deda često ponavljao rečenicu: ,,Razmišljaj o djeci koja su gladovala u Biafri”, danas izbrisanoj sa mape, šezdesetih godina formiranoj secesionističkoj zemlji u Istočnoj Nigeriji. To je govorio kada nisam htjela da završim ručak, a on je u meni htio da probudi osjećaj društvene odgovornosti i podstakne razmišljanje o globalnom humanizmu i solidarnosti.
Ali, razgovarajući sa Ope o dječacima, djevojčicama i rodnim ulogama, shvatila sam da postoji nit koji povezuje Crnu Goru i Nigeriju. Nas dvije, naizgled različite odrasle smo u zemljama koje više slave rođenje dječaka nego djevojčica. Imati kćerku je lijepo, ali imati sina – i to sina prvenca – to je ponos i dika.
-Kada u porodici ima više ženske djece, muškarci će uvijek priželjkivati I sinove. Najčešće stupaju u brak sa drugom ženom kako bi ostvarili cilj i dobili sinove. Prije nekoliko godina jedna dobronamjerna gospođa mi je rekla koliko su moji roditelji srećni što je moj brat prvo dijete, budući da su dobili tri djevojčice nakon toga. Ni danas ne shvatam tu sreću kojom se mjeri muško dijete- Ope je podijelila svoje iskustvo sa mnom, mršteći se nad apsurdnošću ove ideje isto kao što sam se i ja negodujući mrštila svaki put kada su muškarci u Crnoj Gori stavljani na pijedestal samo zbog toga što su muškarci.
Rodna neravnopravnost
Nigerija mora da pređe dug put kako bi prevazišla ogroman jaz među polovima koji postoji u društvu, ali takođe mora da pronađe mehanizam kako da promijeni mentalitet muškaraca i žena koji vjeruju da je ova nejednakost jednostavno prirodna. Da bi se prevazišle posljedice koje je stvorila rodna neravnopravnost, prvo se mora promijeniti način razmišljanja.
-Nigerijska žena, prije nego što otkrije svoje rodne uloge i stereotipe, zna da mora biti u svom najboljem svjetlu, da se mora ponašati i govoriti na određen način i što je najvažnije, da mora biti u službi muškaraca – od oca, preko brata do muža – u svako doba. Ona osjeća obavezu da nauči kako da kuva, da bude ljubazna, da bude topla, da se osmjehuje. Biti žena u Nigeriji znači učiti kako da se osjećate kao ,,imovina” jer vaše okruženje vjeruje da to i jeste – razočarano kaže Ope.
Pored ovog dubokog jaza između muškaraca i žena, postoji još jedan koji ne olakšava razgovor o emancipaciji žene u Nigeriji – onaj koji se rađa u procjepu između različitih generacija koje su morale da biju drugačije bitke i suočavale su se za izazovima na različite načine. Opeina majka počela je da vozi automobil sa 16 godina, iselila se iz kuće svojih roditelja i radila kao bankarka već u 25 godini, ali nikada nije govorila o feminizmu ili
ženskim pravima koja se suprotstavljaju njenoj ulozi domaćice, majke i supruge uvijek na usluzi njenom mužu. Najvjerovatnije se ne bi ni složila sa mnogim feminističkim vrijednostima i idejama, misleći da su previše ,,zapadnjačke” Ali, uvijek je razgovarala sa Ope i njenim sestrama o značaju i prednostima finansijske nezavisnosti, a to je bilo sasvim dovoljno da jedna djevojčica, radoznala kao što je Ope, počne da postavlja pitanja. Na fakultetu, je aktivno učestvovala u diskusijama pokušavajući da pronađe odgovore na uznemirujuću prihvaćenu društvenu atmosferu u kojoj se razvija osjećaj da žena ima pravo na novac muškarca, a muškarac ima pravo na njeno tijelo. Uskoro je počela da shvata da je feministkinja. Ali ipak, do danas, Ope nikada nije rekla svojoj majci da su joj upravo njene priče o tome koliko je važno imati svoje parče hleba, te koje su je podstakle da razmišlja kako su žene pozicionirane danas i kako bi trebalo da budu.
Danas se u Nigeriji rodilo 17 000 beba. Od toga nešto manje od polovine su ženskog pola.
Ove djevojčice tek treba da otkriju kojim putem žele da idu, koje boje žele da nosi njhovo ime, a čeka ih toliko različitih raskrsnica. Nažalost, moraće da shvate vrlo brzo koliko stereotipa i predrasuda se rodilo danas sa njima, samo zbog toga sto će sjutra biti žene. Zar njih 100 miliona koje danas žive ovdje nisu dovoljan razlog da promjena statusa žene u najnaseljenijoj afričkoj zemlji počne što prije?
Utisak koji Nigerijke ostavljaju na nas putnike iz drugačijih svjetova i promjena narativa na globalnom nivou čine da počinjem da vjerujem da se vremena za žene u zapadnoj Africi mijenjaju, da je feminizam sada u prvim redovima i samo čeka svoju šansu da postane pravilo.
Marija Rašović
(Autorka je novinarka iz Podgorice, zaljubljena u putovanja. Nakon beogradskog univerziteta i studija novinarstva, u Španiji završava master studije. Danas živi i radi u Abu Dabiju. I putuje… Njene članke o svijetu možete čitati u našoj rubrici ,,Let oko svijeta”, a fotografije pratiti na Instagram profilu: montenegro_magazin_travel )
