MAGAZIN PREPORUKA
PISMO PROFESORKE ENGLESKOG IZ SRBIJE: Djeca su nam otupjela, nemaju stav, nemaju snove…
Ljubinka Boba Nedić je profesorka engleskog jezika i književnosti, a svojim pismom pod nazivom “Deca koju su pojeli skakavci” uzburkala je javnost u Srbiji.
,,Teško mi je da započnem ovaj tekst jer mi je teško da napišem da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvjetni radnik, roditelj, čovjek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina. Već neko vrijeme, tačnije nekoliko posljednjih godina, borim se sa prihvatanjem činjenice da saznajne sposobnosti mojih đaka opadaju iz generacije u generaciju, da raste ravnodušnost, nezainteresovanost, otupjelost. Koncentracija se mjeri sekundama, interesovanja svode na dva-tri, i to obično dva-tri površna, za njihove godine pogrešna. Naravno, govorim o prosjeku i znam da ima sjajnih izuzetaka, ali znam i da ih je iz godine u godinu sve manje.
Pomislim – možda su ona drugačija djeca sva otišla u gimnaziju! Onda se sjetim da u srednjoj stručnoj školi radim već 22 godine, da nikada nisam radila u gimnaziji i da svoje đake sve vrijeme upoređujem sa đacima koji su prošli baš kroz moju školu, tu istu srednju stručnu.
Pomislim – promijenilo se društvo, ambijent je drugačiji, vrijednosti su drugačije. Onda se sjetim da je priroda ipak jača od društva. Dijete do desetak godina po prirodi svojih godina mora da bude radoznalo, iskričavo, da ga sve i svašta zanima, da ne zna gdje će prije. Tinejdžer mora da bude buntovan, pun velikih snova, riješen da promijeni svijet, ubijeđen da će istorija zapamtiti njegovo ime. Mislim, kada, ako ne tada, kada ima 15, 17 godina?
Pomislim – možda je do roditelja? Razmislim kada su im i kako roditelji odrastali, da li je tada načinjena greška koju prenose na svoju djecu, da li je napravljena neka šteta koja će se tek u narednim generacijama ispraviti.
Onda shvatim da su roditelji mojih đaka tek nekoliko godina mlađi od mene, da su odrastajući možda zakačili par godina života u onoj spokojnijoj zemlji, da su onda prolazili kroz hiperinflaciju, nemaštinu, rasturanje brakova, odavanje alkoholu nekog od roditelja, ratove koje nismo vodili, povratnike s ratišta sa ugaslim očima, bombardovanje, satanizaciju našeg naroda, nastanak turbo-folka, dizelaše kao glavne face, Pink (ne)kulturu, “opasne momke”, kajle i utoke, benzin u flašama, prazne samoposluge, paštete i viršle, 5. oktobar, velike nade, srušene nade, tunel bez svijetla na kraju…
U međuvremenu su oni postali roditelji, najbolji što umiju da budu, generacija roditelja koja ne zna za bolje, koja ne zna za normalno, koja je poražena u najboljim godinama svog života. Da li je to razlog što su nam djeca ovako otupjela?
Želim da se izvinim roditeljima što ovako pišem. Znam da zvuči strašno i nečovječno, ali vi imate to jedno ili dvoje djece, a meni ih je kroz učionicu prošlo vjerovatno preko hiljadu, i ja ne mogu da ne vidim promjenu koja mi se odvija pred očima. U posljednje vrijeme se odvija toliko brzo, da je bukvalno svaka nova generacija ubjedljivo lošija od prethodne. Više ne treba da prođe pet-šest godina da bi se razlika primijetila. Sada je opipljiva i strašna.
I nemojte misliti da samo o vama razmišljam kada tražim uzrok tome. Naprotiv! Znam da je i do škole od koje neko uporno pokušava da napravi ne zabavište, nego zezalište. Znam da je i do društva poremećenih vrijednosti. Međutim, i jedno i drugo su na snazi bar desetak godina, a djeca nisu ostala na nivou od prije deset godina.
Sramežljivo i uz mnogo neprijatnosti provjeravam sa kolegama da li i oni imaju takav utisak, nadajući se da je možda problem u mojim nerealnim očekivanjima. Šapućemo o tome, svjesni činjenice koliko naše riječi užasno zvuče. Nažalost, svi sa kojima sam razgovarala vide i osjećaju tu promjenu kod đaka.
Prije dvije godine osjećala sam se jadno kada sam iz operativnih planova izbacila sve dugačke tekstove. Te iste tekstove su đaci prije desetak godina savlađivali kao od šale. Danas to mogu da urade tri do četiri učenika u odjeljenju. Prije 15 godina, kada se moj predmet izučavao od petog, a ne od prvog razreda kao sada, moji đaci, učenici srednje stručne škole, uz malo napora mogli su da prate gimnazijski tempo. Istina, imali su tri časa stranog jezika nedjeljno, a ne dva kao ovi sada. Međutim, i kolege koje predaju ostale predmete primjećuju da današnjim generacijama gradivo jednostavno ne ulazi u glavu. Đaci te gledaju bijelo, ne umiju da ponove šta si rekao, na kraju časa se ne sjećaju onoga što je bilo na početku.
Najgore je kada ih pitaš za mišljenje. Trgnu se i zbunjeno te pogledaju. Nije im jasno zbog čega ih smaraš zahtjevom da imaju mišljenje na neku temu, i to temu njihovom uzrastu blisku, a može i na srpskom ako je problem da govore na stranom jeziku.
Prije neki dan sam ih pitala šta bi bio njihov posao snova, kada im novac ne bi bio problem. Saznala sam jedino da nemaju snove. Trend se nastavlja jezivom brzinom. Strmoglavljujemo se u ponor, ili smo skuvane žabe. Nešto jeste. To nešto ignorišemo i tolerišemo. Tu i tamo promrmljamo sebi u bradu, zgranemo se nad tim kakve nam generacije dolaze, nije nam dobro poslije inicijalnih testova, kukamo što moramo da predajemo gradivo iz osnovne škole čak i kada znamo da su naše kolege u osnovnoj to odlično uradile.
Sistem je smislio izlaz – IOP 1. Ako dijete ima iz bilo kog razloga poteškoće u usvajanju gradiva, napravi mu plan po njegovoj mjeri, skrati gradivo, snizi kriterijum, ostavi mu više vremena za splavove, folkoteke, turske serije. Ne masiraj ga zahtjevima! Ne tjeraj ga da stiče znanje. Pravi od sebe i škole budalu čak i kada vidiš da ono jednostavno ne želi da uči. Nije do njega, do tebe je.
Tako kaže sistem. Ušareni mu učionicu, pjevaj mu pjesmice, uči ga kroz igru, čak i ako ima 18 godina. Zabavljaj ga, budi pun optimizma i elana, stalno se osmjehuj na času i strogo pazi da ne povrijediš njegova nježna osjećanja. Nemoj slučajno da podigneš glas! Nemoj slučajno da ga zatrpavaš domaćim zadacima! I da se nisi usudio da mu daš jedinicu, jer nije do njega – do tebe je.
Može i tako. Sve može. Samo ne znam čemu to vodi. Ne sviđa mi se rezultat. Posljedice su pogubne, a od mene se očekuje da im doprinesem.
Pošto sam ja iz generacije onih koji su imali snove i navikli da ciljeve postavljaju visoko, a ne tamo gdje je najlakše, sanjam o tome da se udružimo: mi, prosvjetni radnici, i vi, roditelji. Da ustanemo složno protiv ovog zaglupljivanja naše djece, protiv propadanja mladosti, protiv odgajanja zombi generacija, koje ne zanima ništa, koje su već sada spremne na to da “odbleje” život i sačekaju kraj u blaženoj otupjelosti.
Uzeli su nam fabrike, uzimaju nam rudnike, čak i izvore vode. Sami su odlučili da su naši organi državni. Objeručke prihvatamo sve zapadne trendove. Pomislio bi čovjek da smo baš moderni. Sada nam nekako uzimaju i djecu.
Hajde da se osvijestimo svi zajedno.
Hajde da bar djecu ne damo.
Hajde da pomognemo djeci.
Nadam se da nije kasno.”
Izvor: yumama.com
