ART SLAJDER
DRAGOLJUB ĐURIČIĆ: Došla su vremena u kojima se ne snalazim
Novih detalja za održavanje muzičkog festivala,,Cucka jeka” nema, kaže muzičar Dragoljub Đuričić, organizator ovog festivala i ne krije razočarenje zbog toga. Kaže da je očekivao da će bar neko pitati šta se to događa, zašto je nema, ima li iko da je za to kriv? Odgovor na ovo pitanje nije dobio. Za MNE magazin priča da su došla vremena u kojima se on ne snalazi baš najbolje i da mu jedino preostaje da prestane da se bavi muzikom.
Zašto je upitno održavanje ,,Cucke jeke“?
– Detalja nema ni novih, ni starih. Jednostavno niko ne može ni da nasluti razlog, a kamoli da shvati zašto je nema. Gdje se god obratite svi vam u glas kažu kako je to jedna važna manifestacija, nešto naše originalno, naš ponos, nešto najljepše što se dogodilo Crnoj Gori u novije vrijeme, a svi ćute kao zaliveni. Očekivao sam da će me neko pitati šta se tu zapravo događa, ali niko to pitanje ne postavlja. Možda je ovo posljedica neraščišćenih plemenskih računa iz 18. ili 19. vijeka, ko to zna?! Mislio sam da će neko postaviti pitanje zašto sam vratio nagradu TO Crne Gore? Ništa!!! Zar vam tu nije sve jasno? Priželjkivao sam da se ta tema raspravi možda u nekoj emisiji pred TV gledaocima i da se pogledamo u oči, posebno oni koji su se iste sekunde kada sam ja otkazao oglasili, brže bolje da se operu. Od čega se oni peru možda ni sami nijesu svjesni?!
Rekli ste ,,Narod u Crnoj Gori želi da se ,,Cucka jeka“ održi, ali ne preduzima ništa da se to i ostvari?” Zbog čega je tako?
– Nažalost, mi smo svi nesvjesno postali podanici, niko se nikada ništa ne buni i sve je pod kontrolom. Kada nekoga u nekoj TV anketi pitaš kako živi, uvijek se odgovara pozitivno, sve je divno, sve je na svom mjestu, stiče se utisak da je sve toliko dobro i divno kao da je ovo gdje živimo raj na zemlji. Mnogo imamo nesposobnih ljudi i nalaze se na pogrešnim mjestima, tako da cijeli radni vijek na tuđe zube jedu hleb klimajući potvrdno glavom. Meni je najzanimljivije kako je moguće da to postoji i ko to sve i kako izdržava.
Da li ste ozbiljni u namjeri da prestanete da svirate i da se bavite muzikom?
– Ako je došlo vrijeme da kraljica narodne muzike dominira u ,,Parovima”, ako je najbolji pjevač narodne muzike pjevački sudija, ako je sve ovoliko devalviralo, a posebno ako mi se sve što radim nekako prećutno zabrani i to toliko perfidno, onda mi jedino preostaje da prestanem da se bavim muzikom. Došla su vremena u kojima se ja ne snalazim, a i ne želim da se snalazim. Pošto se mora raditi i živjeti jednostavno ću početi da se bavim švercom. Nemojte me pitati šta ću švercovati jer vam to neću reći, možda se i obogatim jer se poštenim radom niko nije obogatio. A i mislim da se polako treba sklanjati i pustiti vremenu neka ono piše istoriju, ja sam je dosta ispisivao.
U jednom intervjuu ste rekli da Vas često osjećaj odgovornosti proganja i da ste u takvim trenucima sami sebi najteži. Kako se borite s nepravdom u današnjem svijetu?
– Pa, danas niko nema nikakvu odgovornost, ni djecu ne učimo da budu odgovorni. Meni sa ovim shvatanjima je nemoguće živjeti u tim okolnostima. Sve oko nas je divno, a nikoga ništa nije briga, odgovornosti nema. Ne daj bože da vam nešto treba u opštini, šalju vas od šaltera do šaltera i uče zakonima kojih se niko ne pridržava, pa kako se ko snađe… Nije to za mene, ja sam generacija u kojoj se riječ poštovala iznad svega, ugovori se nijesu ni pisali, a sve dogovoreno se poštovalo. Vrijeme čini svoje i ono je kao rijeka koja teče. Voda stalno navire, dolazi i odlazi, a dok teče dubi korito koje ostaje i ono sve pamti.
Nekada ste se bavili slikarstvom. Da li i danas zaokuplja Vašu pažnju?
– Slikarstvo je nešto najdivnije na svijetu. Bijeli papir i ja, dva najbolja i najiskrenija druga. Jedna linija tamo, druga ovamo i polako se slika stvara. Nekako nisi ni sam svjestan kako preslikavaš sopstvenu dušu i niko ne treba da te razumije, a što nas manje razumiju to nas više cijene. Zato kada kažeš umjetnik, odmah pomisliš na slikara. Nije tako sa drugim umjetnostima.
Kako volite da provodite vrijeme kada dođete u Crnu Goru?
– Volim Crnu Goru i zato je uvijek nosim u srcu, gdje god da sam, sve moje je sa mnom. Kada dođem onda sam sa ocem po cio dan. Ništa nije tako vrijedno kao naši razgovori. Toliko istine, iskrenosti, prostora za duhovnu nadgradnju, toliko prirodnosti i odanosti prirodi, to jednostavno više nema nigdje. Tu na terasi naše kuće u Herceg Novom nalazi se sva ljepota onoga što život znači. On je jednostavno čovjek koji nas djecu i dan-danas u svemu štedi. Nikada nam, sada smo već poodrasli ljudi, skoro svi u sedmoj deceniji, nije donio lošu vijest. A kada je morao da nam nešto saopšti loše tražio je neki drugi način, nekako da to bude duhovito kako bi nas poštedio stresa, i bilo čega što nam ne bi prijalo. Tih ljudi više nema, ostao je eto on i još po gdje koji.
