NAŠE PRIČE
REDITELJ ALEKSA STEFAN RADUNOVIĆ UOČI PREMIJERE FILMA “LIJENŠTINA”: Ne smijemo odustati od sebe
Debitantski film „Lijenština“ reditelja i scenariste Alekse Stefana Radunovića imaće crnogorsku premijeru večeras na Kanli kuli, u okviru takmičarskog programa dugometražnog igranog filma 32. Filmskog festivala Herceg Novi – Montenegro film festival.
Aleksa Stefan Radunović ima 26 godina. Rođen je u Španiji, a u Crnu Goru se doselio 2000. godine. Studirao je digitalnu animaciju. Bio je učesnik kursa Film for Social Transformation u toku kojeg je napisao scenario za ovaj film. Imao je veliku želju i strast pa je počeo da snima.
Produkciju filma “Lijenština” potpisuje Andiše Namvari. Direktor fotografije je Galen Humber, montažer Dejan Urošević, scenograf Ilija Vujošević, a snimatelj zvuka Ivan Mihoci. Za muziku se pobrinuo Gavrilo Radunović, a za rasvjetu Kajl Šmalenberg. U filmu igraju: Savo Šćepanović, Milica Šćepanović, Tatijana Marinović, Sejfo Seferović, Vuk Sandić, Saša Radunović, Veljko Tošković i Ilija Redžić.
Svjetska premijera crnogorskog filma „Lijenština“održana je nedavno na poznatom Motovunskom filmskom festivalu u Hrvatskoj, dok se premijerno izvođenje u Crnoj Gori očekuje večeras u Herceg Novom, a uskoro će biti prikazan i na Omladinskom filmskom festivalu u BiH. Prvi dugometražni film i odmah tri festivala. Jeste li se nadali takvom scenariju?
-Iskreno nisam znao tačno čemu da se nadam. Do nedavno nisam ni razumio kako je teško ući na festivale i koliko je velika konkurencija. A sada jedino mogu reći da sam srećan što se selektorima festivala film dopao i što će ga pogledati toliko ljudi.
Zanimljiv je i naslov filma – “Lijenština”. Da li je to ironija zbog crnogorskog stereotipa i da li bi se film drugačije zvao da je zamišljen u nekoj drugoj zemlji?
-Definitivno – naslov filma je ironičan. Vjerujem da je taj stereotip o lijenim Crnogorcima netačan. Pokušao sam da dam akcenat na to naslovom kako bi gledaoci razmišljali o tome dok gledaju film.
Smatram da crnogorski narod boluje od apatije i od manjka nade za pozitivnim promjenama, što se može percipirati kao lenjivost, ako gledate sa strane.
Iako mislim da bi se mnogi iz drugih sredina mogli pronaći u filmu, od samog početka je scenario zamišljen kao lokalna priča, tako da bi morali da se promijene i likovi i radnja ako bi se radilo o drugoj lokaciji, a ne samo ime.
Film ima i snažne elemente socijalne drame, a to nameće i pitanje koliko društveni kontekst određuje, režira privatnost pojedinca, čovjekovu intimu?
-Vjerujem da pojedinac i društvo kao kolektiv idu zajedno. Pojedinac se ne može razviti dok kolektiv ili institucije ne odluče da naprave određene promjene, ali isto tako ne može pojedinac očekivati da će se društvo promijeniti na bolje ako on sam nije spreman da se individualno poboljša. I makro i mikro nivoi promjene su bitni kako bi se došlo do globalnog prosperiteta, a moje viđenje toga sam pokusao da približim kroz “Lijenštinu”.
Kakvu ulogu treba da ima film? Zašto snimate filmove i što filmovima želite da postignete?
– dvije godine nisam imao nikakve veze sa filmom. Imao sam sreće da učestvujem na kursu Film for Social Transformation koji je održan u Italiji. Cilj kursa je bio da tokom mjesec dana učesnici nauče kako da prave filmove sa ciljem da doprinesu pozitivnim promjenama u društvu. Tako da ja film vidim kao alat preko kojeg možemo da radimo upravo to, preko kojeg se bolje razumijemo.
Što bi gledaoci mogli da uzmu kao poruku Vašeg filma?
-Mislim da film nema određenu poruku, ali ima par ideja koje se provlače kroz njega. Jedna je da moramo da budemo spremni da vidimo sopstvene, individualne greške i da na njih radimo ako želimo prosperitet za sve, ali i da budemo svjesni naših pozitivnih strana i da njih takođe razvijemo. Takođe, da je ego vrlo opasan i otežava nam put ka napretku, da su žene vrlo važan dio našeg društva i da bi se tako trebalo ophoditi prema njima, ali i da muškarcima ne treba automatski dati titulu “lijenštine” i mangupa. Dodao bih da ništa ne može zamijeniti rad i trud, i da nikad ne smijemo odustati od sebe.
Na kraju će svako izvući svoju poruku, ali to su neke ideje koje sam pokušao da prikažem kroz film.
U filmu igraju pretežno naturščici. Kako ste birali glumce i da li ste tokom snimanja poželjeli nekog glumca sa iskustvom u filmu?
-Seferović i Milica Šćepanović, kao profesionalni glumci, su sa sobom donijeli dozu iskustva koja mi je dosta pomogla tokom snimanja filma, ali sam se odlučio za rad sa naturšicima najviše iz stilskih razloga i mislim da je to bila dobra odluka. Nisam imao velikih poteškoća što se tiče same glume i mislim da mi je čak rad sa njima ležao. Sigurno ne bih rekao da je rad sa njima bolji ili lošiji, jednostavno je drugačiji i to rezultira sa drugačijim osjećajem kada ih gledate na ekranu. Takođe je bilo lijepo znati da je Savu, Tatijani i Vuku isto prvi put da rade nešto ovako, pa sam osjećao kao da zajedno učimo o ovom procesu.
Budžet filma je oko četrnaest hiljada eura. Još jedan razbijen stereotip koliko novca treba da se snimi film?
-Prvobitni plan je bio snimiti film sa sedam hiljada eura! Nikad mi ništa teže u životu nije palo. Andisheh, moja djevojka koja se potpisuje kao producentkinja, i moja majka su zajedno sa mnom uradile cijelu pretprodukciju za film. Niko od nas u suštini nije znao šta radi, i samo smo se vodili zdravom logikom i time što sam naučio tokom kursa. Interesantna činjenica je da smo imali budžet od četiri hiljade eura za produkciju i da smo uspjeli da ga snimimo za 3,300 eura. Najskuplja stavka tokom snimanja je bio ketering.
Nadam se da će ovo podstaći druge mlade ljude da se uključe u film i započnu svoje projekte sa resursima koje imaju, jer je stvarno moguće stvoriti nešto ako ste voljni da date sve od sebe.
Možda zvuči djetinjasto, ali je istinito.
Hoće li se vaš dalji put razvijati u ovom pravcu i razmišljate li o tome šta bi mogao biti vaš stil ili tema za sledeći film?
-Film je nešto što me privlači i čime bih sigurno želio da se bavim u budućnosti ako budem imao prilike. Imam i ideju za temu za sledeći film, ali ne bih imao ništa konkretno da kažem o tome jer još nisam ništa zapisao.
M.M.
Foto: Ernesto Kolarić
