JANA ŠUŠTERŠIČ U OGLEDALU: Pjesma mog života je svaka koja još živi u meni i stidi se da izađe

Današnja gošća rubrike Montenegro magazina ,,U ogledalu“ je Jana Šušteršič.
Naša publika upoznata je s njenim radom još od pjevanja u grupi ,,Neverne bebe”. Napustila je bend 2011. godine nakon što je dobila stipendiju za prestižni Berklee College of Music u Bostonu, najveću školu moderne muzike na svijetu. Otišla je, kaže nam, po jednu, a vratila se sa dvije diplome – tamo je završila postdiplomske i magistarske studije. Kaže da je, prema  informacijama koje su došle do nje,   jedina na Balkanu koja ima obje diplome ove prestižne škole. Na ovom koledžu je neko vrijeme radila kao asistent i sarađivala sa nekim od najvećih muzičara na svijetu.  Posljednje dvije godine aktivno nastupa u Sloveniji i regionu nakon pobjede u emisiji ,,Slovenija ima talenat”. Koristi vrijeme  da što više bude sa svojom porodicom, tako da živi između Beograda i Ljubljane.
Dodaje da oduvijek radi na više stvari odjednom i otkriva  da nastavlja rad na svom albumu čiji izlazak ,,ne želi da požuruje”. U međuvremenu se više skoncentrisala na singlove za slovenačko i srpsko tržište, a najnovije je da je kreirala i vodi vokalne radionice, sa kojima će, nada se, uskoro doći i do Crne Gore. Pokušava, ističe ona, da radi na što više stvari koje je raduju, ispunjavaju i prenose drugima sve što osjeća i zna o muzici.

Nedavno je objavila i duetsku pjesmu ,,Bar da odeš” sa Sergejem Ćetkovićem, prema kojem, kaže, ima veliko poštovanje, kako umjetniku, tako i prije svega kao rijetko iskrenom, dobronamjernom, kulturnom i predanom čovjeku.
,,U ogledalu” otkriva njeno sjećanje na djetinjstvo, prvi zarađeni honorar, govori o poslu i ljubavi, omiljenoj knjizi, film, putovanju, jelu i pjesmiu njenog života.
Na šta Vas asocira djetinjstvo?
– Prvo mi je u glavi zvuk maminog i mog pjevanja, miris Dunava, klavir. Asocira me i na nešto pomalo izgubljeno, bakine slasne pite, ratove i politiku, gigantske bubašvabe i pijesak u vjetru iz Libije, putovanja sa tatom.
 Sjećate li se prvog zarađenog honorara? Kako ste ga potrošili?
– Sjećam. Bila sam u posjeti ocu, otišli smo do prodavnice da mi kupi šta je neophodno za školu, pantalone, čarape, šta još već. Dopala mi se još jedna stvar i željevši, pretpostavljam, da me nauči da novac ne raste na drveću, nasmijano je rekao da ako želim i to, treba da nađem posao i to sama sebi kupim. Našao mi je posao u lokalnom supermarketu i punila sam police u prodavnici pet nedjelja. Kao malom umjetniku pijanisti, priznajem, nije mi bilo najmilije i najdraže iskustvo, ali sam bila ponosna na sebe što nisam odustala, što sam vrijedno dolazila na posao u pet ujutru (biciklom, nekih 10km), vratila se u Beograd sa napumpanim bicepsima od dizanja gajbi i prvim zarađenim novcem.
Kako sam ga potrošila? Na ono što mi se dopalo u prodavnici, prijatelje, i dio u štekić, sada već odaaavno potrošen.
Na čemu insistirate u poslu?
– Smislenosti, profesionalnosti, poštovanju, iskrenosti, hrabrosti, snalažljivosti, spontanosti, moći adaptacije, improvizaciji, lojalnosti sebi, slušanju intuicije i, naravno, puno, puno rada.
Koju knjigu/film biste preporučili?
– Priznajem da u posljednje vreme ne vadim glavu iz muzičke literature, što zbog istraživanja i rada na svojim pjesmama, tako i zbog muzičkih radionica i časova koje sam pomenula. Tako da je najbolje da vam preporučim možda ne tako najnoviji, ali posljednji film koji mi je pomilovao srce, a to je ,,Les Intouchables” (The Intouchables).
Koje jelo najviše volite?
– Ne vidi se puno, ali veoma volim da jedem! U posljednjem obroku bih zasigurno voljela nešto sa gamborima, fetom, rukolom, čeri paradajzom…jaoj. Obožavam sarmice sa zeljem, paste, slovenačku jotu. Ma, volim da jedem! Eto, jedino ne volim turšiju, jabukovo sirće, majonez i senf.
Šta je potrebno za pravu ljubav?
– Kada pronađete recept, molim Vas, javite i meni, e-mail imate! Ono što znam za sada je da je, prije svega, potrebna velika ljubav i razumijevanje  sebe samog, da biste isto to mogli zdravo dati nekome. Bitna je lična ispunjenost i zadovoljstvo samim sobom, ne tražeći to u drugima. Puno razumijevanja, strpljenja, humora i predanosti. Iiii, kao što smo rekli, dalje mi javite!
Kojeg umjetnika biste oživjeli da možete i zašto?
– Uuuhh. Kuda srljamo, čini mi se da bi nam bila potrebna cijela armija njih. Ali, ništa ja tu ne bih dirala. Bolje mi da se potrudimo da sami oživimo sebe i naše mlade, alterujemo odličan ali možda pomalo ustajao školski režim da bi im bilo zanimljivije, i damo im kako medijski, tako i na terenu – mnogo više kvalitetnog sadržaja i prostora. Preplavljeni smo mladim genijalcima, dok na TV-u samo sike kolo vode. Mladi umjetnici gube nadu ili kupuju one way avionske karte. Dok sami više ne budemo davali na kulturu, Pikaso bi mogao da izlaže pred Beogradom na Vodi, a Merkuri nastupa u KST-u, pa onda za koju godinu ipak na Grandu.
Putovanje koje pamtite?
– Tri dana, različitih pet gradova, motor, tata i ja. Pošli smo iz Slovenije i napravili mini-turu vidjevši Veneciju, Veronu, Bolonju, Lago di Garda i San Marino. Spavali smo pod zvijezdama, pa u šatoru, ugravirala sam svoje i ime svoje simpatije u klupu u Veroni. Bože, kakve uspomene!
Ali, prije svega, na pomen riječi putovanje, u mojim mislima je dragi Čika Gane, bivši vozač ,,Nevernih beba”, uz koga je svako putovanje od onih oko 600 bilo još ljepše, lakše, sigurnije i zabavnije.
Pjesma Vašeg života je?
– ,,True Colors” je prva pjesma koje se sjećam, ,,Ready And Willing” prva koju sam zapjevala na mikrofon, ,,En Vogue” ,,Dont Let Go” me je učinila pjevačicom ,,Nevernih beba”, ,,Gde smo” je pjesma koja je obilježila moje vrijeme provedeno u grupi, ,,We don’t need another hero” me je odveo u svijet i na Berklee. Svi mi za života proživimo više njih, i svaka priča za mene nosi svoj miris i pjesmu.
Tako da ću reći da je pjesma mog života, eto, svaka koja još živi u meni i stidi se da izađe.

Bojana Radonjić
Foto: Privatna arhiva