NAŠE PRIČE
DR ZORAN MILIVOJEVIĆ O NASILJU: Žrtvu u blizini nasilnika prvo drže ljubav i nada, a kasnije strah
Nasilje u partnerskim odnosima, češće nad ženama, postaje, na žalost, sve veći problem. Hrvatska je prošlog mjeseca ratifikovala Istanbulsku konvenciju o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Crna Gora je to uradila još u avgustu 2014. godine. Razočaravajući su zvanični podaci. U našoj zemlji je 42 odsto žena bilo žrtva nasilja od strane partnera, odnosno svaka treća. Samo u posljednjih šest godina 22 osobe su ubijene, dok u posljednje dvije godine bilo devet žrtava, od kojih je osam ubio partner.
Da je nasilnika moguće prepoznati, tvrdi psihoterapeut dr Zoran Milivojević. On je za MNE magazin kazao da ljudi koji su skloni nasilju i koji zaslužuju tu etiketu su u prošlosti povremeno činili nasilna djela. Problem su, kako kaže, oni drugi koji ne izgledaju tako. Znaci koji ukazuju da bi neko mogao biti nasilan prema partneru, kako kaže Milivojević, se uglavnom tiču neopravdane ljubomore, impulsivnosti, zastrašivanja i vrijeđanja partnera. Takođe je upozoravajuće kada inače miran partner uvijek u alkoholisanom stanju postaje agresivan.
– Glavni razlog za nasilje u partnerskim vezama jeste ljubomora. U glavi ljubomorne osobe je uverenje da je njena ljubomora samo prirodna reakcija na neprikladno ponašanje partnera. Ona ne vidi problem u svojoj ljubomori, već u partnerovom ponašanju. Zato ljubomorna osoba pokušava da utiče na partnera da počne da se ponaša “kako treba” u čemu prvo koristi uvjeravanje, a kako ne uspijeva, počinje da zastrašuje, prijeti, i na kraju dolazi primjena fizičke sile. Takav pokušaj “prevaspitanja” samo povećava problem jer takvo ponašanje ljubomorne osobe udaljava partnera koji, na kraju, zaista želi da izađe iz veze. To onda ljubomornoj osobi služi kao “dokaz” da je bila u pravu-kaže dr Milivojević dodajući da je nekada ljubomora prikrivena i osoba je pokazuje samo onda kada je u alkoholisanom stanju.
Dr Milivojević naglašava da je prelomni trenutak kada partner prvi put u vezi ili braku učini nešto nasilno. Ako drugi partner pređe preko toga, bilo da bi sačuvao brak, zbog djece ili pod pritiskom roditelja, on je tada pristao na to da bude predmet nasilja. I zato je veoma važno oštro reagovati na prvi znak otvorenog nasilja.
-Žrtvu u blizini nasilnika u prvoj fazi drže ljubav i nada, a u drugoj je to strah. Ne treba zaboraviti da su sve te priče u kojima se pojavljuje nasilje započele ljubavlju i da ljubav postoji i onda kada se pojavi nasilje. Ljubomora je takvo emotivno stanje koje ljubomorna osoba ne može kontrolisati, tako da u novoj, njoj stresnoj situaciji, ona gubi kontrolu i u afektu opet udari. Kada drugi partner shvati da se prvi neće promijeniti, onda mu ostaje ili da prihvati da živi u takvom odnosu ili da iz njega izađe. Ali tada se suočava sa raznoraznim prijetnjama, od toga da više nikada neće vidjeti djecu, da će biti proglašen za duševnog bolesnika, da će biti ubijen, itd, zbog čega iz straha ostaje uz nasilnog partnera. Tome često treba pridodati socijalni pritisak da istrpi, da misli na djecu, da se još više podredi i slično- kazao je on.
Milivojević dodaje da ne misli da bi strožije zakonske kazne mogle smanjiti statistiku nasilja u bračnoj zajednici. Kako kaže, prva ljudska reakcija je da se pooštre zakoni, ali to je kompleksan problem kojeg jednostavna zakonska rešenja ne mogu spriječiti, već ga mogu i uvećati.
-Nameće nam se novi stereotip prema kojem su muškarci nasilnici, a žene nevine žrtve. Iz toga proizlazi da odmah treba nevinu žensku žrtvu preventivno zaštititi, a muškog nasilnika preventivno obuzdati i udaljiti od žrtve. Upravo zbog ovog stereotipa se u zakonskim rješenjima insistira, ne na tome da se ukloni osoba koja je počinila nasilje, već koja je vjerovatni, dakle potencijalni počinilac nasilja. Drugim riječima, dovoljno je da se žena osjeti ugroženo, iako muškarac još ništa nije uradio, pa da se država umiješa i “zaštiti” ženu udaljavajući muškarca. Ovakvo rješenje daje ženama veliki prostor za manipulacije, a nije pravedno prema muškarcima jer su optuženi i udaljeni iako ništa nisu uradili.To komplikuje problem i stvara želju za osvetom.U korijenu ovakvih zakona nije pravičnost, već je mizoandrijska, muškomrzačka ideologija. Nije dobro da lezbejke koje su preotele feminizam, uređuju odnose između žena i muškaraca-ocjenjuje Milivojević.
Smatra da i u ovim stvarima treba da postoji gradacija nasilnog postupanja, a ne da se odmah neko proglasi za nasilnika i da mu se “odsiječe glava”, stavi u zatvor ili mu se uništi ugled.
– Svako ponašanje, pa i fizičko zlostavljanje treba ocenjivati u kontekstu u kojem se pojavljuje. Jedno je ako neki muškarac dugotrajno, nekada godinama ili decenijama maltretira svoju ženu, ali drugo je kada se zbog jednog šamara odmah iz porodice protjeruje muškarac i razbija porodica. Umjesto da na čovjeka koji je u nekom trenutku izvršio nasilje zalijepimo etiketu “nasilnik” i da ga odmah bespogovorno osudimo kao monstruma, trebalo bi da se sa tom porodicom radi, da se radi sa tim muškarcem kako bi se on odučio od nasilnih postupaka i kako bi naučio druge načine rješavanja konflikta. Danas postoje brojne tehnike i pristupi koji omogućuju ljudima da se promijene, da nauče da se drukčije ponašaju. Porodicama koje su u krizi treba dati podšku, a ne razbijati ih trenutnim protjerivanjem osobe koja je izvršila nasilje-ističe naš sagovornik.
Na pitanje da li javne ličnosti teže prijavljuju nasilje s obzirom da se pravi medijska pompa, kaže:
,,S jedne strane je to dobro jer se šalje poruka da nasilja ima u svim društvenim slojevima i da nije sramota biti predmet nasilja, da treba izaći u javnost, prijaviti, tražiti zaštitu. S druge strane nije dobro jer mediji imaju senzacionalistički pristup. Stalna priča o nasilju podstiče nasilje jer će uvijek biti i onih koji se ne poistovjećuju sa žrtvom, već i sa onom javnom ličnošću koja je izvršila neki nasilni čin.”
Naš sagovornik ukazuje i na slučajeve u kojima žene fizički maltretiraju muževe.
-Ako pođemo od toga da je u riječi nasilje korijen sila, i da je sila fizička sila, onda su muškarci ti koji statistički gledano mnogo više fizički maltretiraju svoje partnerke i žene. Ali ne treba zaboraviti da u ženskim zatvorima postoje žene koje su ubile svoje muževe ili partnere. Ženski načini su podmukliji, bilo da otruju muškarca bilo da svog ljubavnika nagovore da ubije muža. Nije tako rijetko da žena u samoodbrani izgovori mužu da će mu sipati otrov u ručak ili da će ga ubiti na spavanju. Ono što je zajedničko muškarcima i ženama u svim ovim tragedijama jeste mržnja. Mržnja je ono što ih povezuje, to jest želja da se uništi partner za koga vjeruju da im je toliko zla nanio zato što je zao, tako da ne zaslužuje da živi, a načini ostvarenja tog cilja su različiti. I zato je mržnja onaj korijen iz koga izvire destruktivno nasilje, i taj korijen treba iščupati-kaže on..
Dr Milivojević nema nedoumicu oko toga da li je danas više nasilja ili se samo više prijavljuju nasilni slučajevi. On kaže da ga je ipak danas više. Bar sudeći prema crnoj hronici. Njegov zaključak je da nam nedostaje sveobuhvatna analiza te društvene pojave iz koje bi slijedio dobro osmišljen program njenog sprječavanja.
Mn.M.
