ART SLAJDER
TANJA JOVIĆEVIĆ: Hip-hop scena jača je od rokenrola i džeza
Pjevačica Tanja Jovićević sinoć je sa ,,Bluz bendom” u podgoričkom ,,Hard rok kafeu” priredila koncert za pamćenje. Prije Podgorice nastupila je u Herceg Novom i Nikšiću. Posebno lijepa sjećanja nosi na koncert u Nikšiću, gdje je, kaže, publika bila prava.
Svoje poštovaoce u ,,Hard rok kafeu” obradovala je inostranim hitovima, numerama ,,Oktobra 1864” i ,,EKV”-a, podarivši im novo, svježe i maestralno ruho.
Sa Tanjom Jovićević razgovarali smo neposredno pred nastup o Crnoj Gori, muzici, sreći…
Nalazimo se u ,,Hard rok kafeu” gdje je izloženo toliko predmeta velikana rok muzike.
– Čudo. Ja sam stvarno šokirana, kao da sam u filmu. U prelijepom filmu.
Kako posmatrate rok scenu danas? Da li ima neko ko bi mogao kao oni da mijenja muziku?
– Vrlo teško. Ja ne pripadam samo rokenrolu, ali poštujem tu vrstu filozofije. Mislim da se rokenrol danas ne zasniva samo na buntu, nego na poruci. Ranije je imao buntovničku poruku, sad ima onu koja je kompromisna i posvećena miru, kao u hipi periodu. Mnogo mi je draže ovo sad, nego buntovništvo. Ja nikad nijesam bila buntovnik, pogotovo bez razloga, tako da, rokenrol možda ne postoji, ali će uvijek postojati dobre pjesme i ljudi koji će ih slušati. Ne moramo to nazivati ni rokenrolom – ni ovim, ni onim. Kad imate dobru pjesmu, kad vas ljudi vole, imali smo se rašta i roditi.
Šta mislite o crnogorskoj muzičkoj sceni?
– Ja je ne poznajem, ali, pravo da Vam kažem, nikad me i ne upoznaju sa njom. Kad dođem ovdje, ostanem vrlo kratko i onda ne stignem ni ono što treba da obavim da nekako u miru uradim, ali mislim da je nešto počelo da se odvija, čak i ta hip-hop scena koja je vrlo jaka i kod nas, meni se to sviđa. Mlad svijet ima nešto da kaže. Reci, brate, samo nemoj da maltretiraš, budeš vulgaran i sve će biti u redu. Samo to. To su jedine dvije stvari koje možda ponekad zamjeram, ali, mladost je čudo. Mislim da je mnogo jača hip-hop scena i od rokenrola i od džeza i od svega što postoji.
Kako komentarišete to da i ljudi danas vole Vašu muziku, muziku ,,Oktobra“, pjevaju je na muzičkim takmičenjima, na svirkama, sluša se u kafićima?
– Ja nemam pojma o čemu se radi. To je neko vaskrsenje vremena. Vaskrsenje duha vremena koje je bilo dobro. To vrijeme ne može da se vrati, ne može nam nikad biti isto, ali nalaze se slični ljudi, sličnih afiniteta. Vrlo je interesantno da ih muzika povezuje, jer te pjesme nikada nisu pravljene kao namjenske – e, sad ćemo da osvojimo svijet. Zavoljeli su ljudi pjesme, ali, zavoljeli su i mene. I to je život. Tako da kad vam neko povjeruje jednom ili prvi put, a ne iznevjerite ga nikad, onda je on uvijek vaš. Pod uslovom da pristanete da, ako mi je suđeno da cio život provedem u klubu, tako će i biti. Ali, imam ja planove, malo većeg obima. Nove pjesme. Moramo naviknuti ljude da slušaju nove pjesme. Staro je staro. Uvijek ćemo staro ispoštovati, ali, mora da bude i novo. Moraju da se prave novi tekstovi.
Objavljen je nedavno i novi album sa džez muzičarem Vladimirom Maričićem.
– Jeste, to je pečat našeg 30-godišnjeg prijateljstva, tako da sam vrlo ponosna. Napravio je 11 divnih pjesama, koje su me toliko obradovale i mogu reći, pošto sam ja vrlo stroga po pitanju tekstova, nisam nijedno ,,a“ promijenila. On poznaje fragmente mog života koji su bili – neki teški, neki lijepi i blago ih je opisao, onoliko koliko ljudi mogu da podnesu, pa i ja. Meni je super. To je prvi kompletan disk koji je u mojoj režiji izašao poslije 30 godina. Nastaviću da radim polako, pjesmu po pjesmu, novu.
Što Vas čini srećnom?
– Pa, nijesam baš bila mnogo srećna u zadnje vrijeme, kao i ostali, ali, ljudi, muzika, još uvijek postoji taj duh zajedništva, duh zabave. Teško je opisati, doživjeti sreću. Bitno je da sreća još postoji, i ljubav, povjerenje i poštovanje sve što je važno. Možda se ne vidi, ali postoji.
Što Vas sjeća na Crnu Goru?
– Ljetovanja kod tetke u Bijeloj. Ja sam tamo odrasla. Do sedme godine sam bila tu, tako da je meni more sve samo ne turistička destinacija. Meni je more život i svaki put kad vidim more ili bilo koji dio kontinentalne Crne Gore, ja se vraćam u život. Crna Gora me nije uvijek prihvatala rado, ne mislim ljudi, nego reljef, ali sam u štiklama išla po kamenu. Moraće jednom da me primi nazad.
Bojana Radonjić
