KOLUMNE
FORMULE ŽIVLJENJA: Zabranjena osjećanja
Srđan Pečeničić
Roditelji i druge osobe djetetu pokazuju da su neke emocije dobrodošle, druge su nepoželjne, a na obrazac prihvatljivosti nekada utiču kultura ili pol mališana. Djeca doživljavaju i izražavaju različita osjećanja, ali ubrzo shvate da nijesu sva ta osjećanja dočekana na isti način od strane roditelja i drugih koji su dio djetetovog socijalnog okruženja. Roditelji i drugi koji su u kontaktu sa djetetom mu pokazuju da su neka osjećanja dobrodošla, a da su neka osjećanja nepoželjna.
Nekada je problem u načinu na koji dijete izražava osjećanje koje je inače dobrodošlo, a nekada je problem u samom osjećanju koje se kao takvo smatra neprihvatljivim i nepoželjnim. Prema tome koja su osjećanja poželjna, a koja neprihvatljiva, porodice se razlikuju. Nekada na obrazac prihvatljivosti utiče kultura, a nekada je povezan sa polom djeteta.
Ljubomora zbog prinove u porodici
Kroz reakcije roditelja i drugih, dijete stiče predstave o tome koja su osećanja prihvatljiva, a koja su neprihvatljiva. Želeći da bude voljeno i prihvaćeno, dijete se prilagođava tako što preuzima i usvaja ove stavove, koji tako postaju djetetovi stavovi prema sopstvenim osjećanjima. Ono na taj način izgrađuje sposobnost da reguliše i kontroliše svoje doživljavanje i izražavanje emocija.
Tipično je da dijete koje je bilo jedinac postaje ljubomorno kada dobije brata ili sestru. Ovaj problem je posebno izražen kada su djeca istog pola i kada je mala uzrasna razlika između njih. Zbog ljubomore dijete može biti verbalno ili fizički agresivno prema mlađem djetetu. Roditelji reaguju na takvo njegovo ponašanje tako što ga osuđuju i zahtjevaju da se kao starije dijete odnosi sa ljubavlju prema mlađem. Starije dijete može zaključiti da je njegova ljubomora dodatni razlog da izgubi roditeljsku ljubav, tako da prestaje da se ponaša ljubomorno i počinje da prema mlađem djetetu pokazuje nježnost i ljubav.
Pitanje koje se postavlja je: gdje je otišla ljubomora? Da li je promjena djetetovog ponašanja zaista dovela do razrješenja problema ljubomore i do prihvatanja mlađeg djeteta?
U većini slučajeva ova „zabranjena ljubomora” nije razriješena, već nastavlja da postoji u djetetovoj psihi. Postoje dva načina na koji neprihvatljiva, to jest „zabranjena osjećanja” nastavljaju da postoje: kao prigušena ili kao potisnuta osjećanja.
Kada je neprihvatljivo osjećanje prigušeno, osoba ga doživljava, ali ne želi da ga izrazi. Osoba smatra da je u redu da osjeća dato osjećanje, ali je svjesna da se to ne bi svidjelo drugim ljudima i zato ga od njih krije. U našem primjeru, dijete može i dalje doživljavati ljubomoru, ali će je pažljivo prigušivati, skrivati i predstavljati kao neko drugo osjećanje.
Kad je tuga zabranjena
Kada je tuga ono osjećanje koje je nekome zabranjeno, ta osoba će se boriti sa sobom da je nikada ne pokaže pred drugim ljudima, dok će je samo kada je sama slobodno izražavati plačem. Ona to čini zato što smatra da mora biti jaka da bi bila poštovana, a da je izražavanje tuge i žalosti znak da je neko slabić, tako da je prigušuje pred drugima kako je drugi ne bi prezreli i odbacili.
Još veći stepen zabrane postoji kod potisnutih osjećanja. Kada je osjećanje potisnuto, tada ga osoba ne doživljava, iako ga na neki način izražava (na osnovu čega znamo da ono postoji). Osoba koja smatra da je izražavanje tuge znak da je neko slabić, sama bi o sebi mislila da je slabić i nedostojna samopoštovanja kada bi se rasplakala. Drugim riječima, ako bi sebi dozvolila da doživi dato osjećanje, ona bi počela da sama o sebi misli na veoma negativan način i da sebe prezire. Da bi sačuvala pozitivnu sliku o sebi i samopoštovanje ona je sebi zabranila da osjeća i doživljava tugu. Međutim, iako je ne svjesno doživljava ta tuga postoji u njenom nesvjesnom odakle se indirektno izražava.
Kada bi osobu koja potiskuje tugu natjerali da se rasplače, ona bi izrazila tugu, ali bi istovremeno pokvarila svoju sliku o samoj sebi.
Starije dijete iz našeg primjera sa ljubomorom hoće da bude „dobro” a ne da bude „loše” tako da je prestalo da doživljava ljubomoru, ali je na neki drugi, indirektan način počelo da pokazuje da ne prihvata mlađe dijete. Na primer, uvijek „zaboravi” da kaže da ima brata ili sestru ili stalno sanja da se mlađe dijete razboljelo.
Autor: Zoran Milivojević
Izvor: politika.rs
