MAGAZIN SLAJDER

PODGORIČANKA KATARINA VUKČEVIĆ U MILANU: ,,Evakuišite pozorište, došla je Crnogorka”

15.11.2017. u 12:41

Podgoričanka Katarina Vukčević okončala je studije scenografije na Akamediji Brera u Milanu, a potom je upisala magistarske studije za scenografiju i kostim za film i pozorište iz kojih brani rad početkom decembra. Ona je za Montenegro magazin ispričala da je već tokom studiranja bila angažovana u svojoj branši, te je ,,samostalno potpisala kostime” za Piccolo Teatro u Milanu. Trenutno, takođe u tom gradu, radi za Teatro Elfo Puccini- kostime za ,,Antigonu”.

Katarina se, prije svega, osvrnula na period kada je shvatila da želi da se bavi ovim poslom. Kaže da se čini da sa 18 godina i svom mladalačkom ambicijom biramo fakultet i usmjerenje, ali se, zapravo, kod nje tada samo iskristalisala ideja ,,koja je oduvijek postojala”.

-Uvijek su mi bile važne finese postojanja i drame ljudskih sudbina. Svi mi kad čitamo knjige oblikujemo te slike u glavi, ali ja sam poželjela da ih materijalizujem. Imala sam sreću da je moja profesorica književnosti Gordana Vučinić osjećala i prenosila emocije svih likova koje smo upoznavali i obrađivali,  što je mnogo značilo u tom  periodu kad se prirodno formira ličnost jednog adolescenta – kazala je ona.

Kasnije se, pojašnjava ona, to pokazalo kao neophodno, jer u radu sa režiserom ,,učestvujete ne u stvaranju nego, što bi Italijani rekli u ,,reinventare” ,tj. ponovnom kreiranju tih likova i prostora”.

– Tako su se polako približavale okolnosti i ljudi iz spoljašnjeg svijeta mojim pasijama i idejama iz unutrašnjeg da bi se eto na kraju sreli u odabiru scenografije i kostimografije – kazala je ona.

Satnica

Iza sebe već broji događaje na koje je najviše ponosna. Ističe Teatro di Bellini u Napulju gdje je potpisala kostime za Vindzorske žene od Šekspira za njihovu poznatu režiserku Serenu Sinigaglu.

-To je bio poseban momenat jer sam tada stvarno stvorila atmosferu i kostime scenama koje sam zamišljala dok sam u srednjoj skoli citala i posebno voljela njegova djela – rekla je Katarina.

Objašnjavajući kako se odvija proces njene kreacije, te za koliko, recimo, može da završi jedan kostim, naša sagovornica ističe da za to rok uvijek postoji-i to je datum premijere predstave na kojoj rade. Kako će ona organizovati vrijeme dok radi na tome nije, kako kaže, ni njoj jasno.

-Nekad je to jedan, do dva sata dnevno, a nekad su to 40 bez spavanja. Proces stvaranja i nadahnuća je od pamtivijeka bio enigma čovjeku, pa ni ja koja stvaram ga nisam uspjela racionalizovati. Za mene se to javlja kao neka vrsta nagona i potrebe da stvorim i kao što nagoni inace funkcionišu, ne upravljamo mi njima nego oni nama. Za neke radove mi trebaju i godine od ideje do realizacije, što vjerujem da nije strašno iako živimo u vremenu brzih ,,umjetnika” i šlager umjetničkih djela – rekla je ona.

Jednom Mikelanđelu je, dodaje, trebalo četiri godine, barem, za stvaranje djela dok danas ,,ukoliko ne izbacite više desetina na nivou godine niste relevantni kao umjetnik, bez ozbira na kvalitet onoga što radite”.

Katarinini radovi dobijaju razne nagrade i priznanja. Prije dvije godine dobila je nagradu ,,Claudio Abbado” za osvojeno prvo mjesto u oblasti kostima za film. Ta nagrada je na neki način, pojašnjava ona, kompenzovala vječiti osjećaj stranca u tuđini, budući da je to Nacionalna nagrada Italije. Tu je i nagrada od Il Foglio Del Mobile, a ističe i kako je imala priliku i da izlaže svoju skulpturu u Palazzodelle Selline u Milanu. Dobitnik je i nagrade ,,Velimir Bucko Radonjić”, za mladog scenografa u inostranstvu.

-To su, međutim, sve formalna priznanja, koja iako znače, naravno, su samo odraz reakcija mog okruženja i javnosti na ono što radim. Svako voli da dobije pohvalu, ali meni je nagrada konstruktivna kritika jer je to ono što me inspiriše i stimuliše – istakla je Katarina.

Izazovi

S obzirom da je, kako kaže, tek na početku svoje karijere, nije prosto ni stigla da istraži sve oblike kojima bi željela da se dalje ostvari, ali ih ima u planu. Ono sto je, pojašnjava ona, prvobitno i privuklo pozorištu jeste što je tu sačuvana drama u svom nekom čistom obliku, i što je tu sve živo.

– Za sad je to okruženje koje mi prija i umjetnički stimuliše, ali voljela bih u budućnosti i bliže upoznam rad na filmu. Most između te dvije kategorije pronalazim u radu na operi, kojim sam nedavno krenula da se bavim, jer je ona iz ugla kostimografa/scenografa mnogo sadržajnija i kompleksnija od pozorišne predstave, ali i obimom manja od filma.Već početkom sledeće godine ću imati priliku da učestvujem i u jednoj interesantnoj i velikoj produkciji opere Pagliacci, u Ženevi – istakla je Katarina.

Kratko se u razgovoru za naš portal osvrnula i na magistarski rad koji će da brani u decembru. Kako je pojasnila, rad je vezan za temu ,,Žena kroz vjekove”, čiju okosnicu čini fenomen vezan za naše krajeve – Virdžina.

-Sem standardnog narativnog dijela, moj rad podrazumijeva izradu kostima – instalacije, i kratki video zapis. Od samog početka ideja je bila da ne samo tema bude autentična, već i da scenografija, materijali,i svi koji su učestvovali u realizaciji budu sa ovog prostora – kazala je ona.

Okruženje

Pošto Katarina već duže vrijeme živi u Italiji ispričala je i koliko joj je bilo teško da se prilagodi tamošnjem načinu života kada je pošla iz Crne Gore. Prvih nekoliko mjeseci je tada, kaže ona, bilo poprilično teško,jer su, između ostalog, Italijani,posebno sjevernjaci vrlo zatvoreni ljudi i rijetko puštaju u svoje krugove strance. Ističe da se, ipak, spontano prilagodila njihovom načinu i brzini života.

– A moji prijatelji i kolege su većinom Italijani, pa sam tako nekako još bliže ušla u suštinu njihovog mentaliteta. Režiserka sa kojom već neko vrijeme sarađujem bi to najbolje opisala, kao kad kaže: ,,Evakuišite pozorište, došla je Crnogorka”. Meni je to milo i duhovito, jer prepoznaje kod mene jednu smjelost, srčanost i direktnost po kojoj vjerujem da je naš narod poznat. Šalu na stranu, naša opuštenost i spontanost, što vjerovatno mogu potvrditi drugi Crnogorci u Italiji, je njima vrlo interesantna i neobična – priča Katarina.

Odgovarajući na pitanje zašto se nije nakon okončanja studija vratila u Crnu Goru, kaže da ne gleda na to kao vraćanje, jer nema stalnu adresu. Nema, dodaje ona, konvencionalno radno vrijeme i njena ,,kancelarija” je putujuća.

– Svi mi koji smo se školovali i početnu afirmaciju stekli u inostranstvu spontano i duboko težimo da to potvrdimo  i napravimo kod kuće. Izgleda da ću i ja dijeliti sudbinu jednog junaka Dostojevskog koji je  kod kuće gost, a u tuđini stranac – rekla je ona.

A što se tiče poslovne saradnje sa Crnogorcima, sigurno će se, ističe, dogoditi uskoro.

N.Đ.