MAGAZIN PREPORUKA
KAKO SE PRAVE FRANCUSKI PARFEMI: Majska ruža, jasmin i zaljubljenica u mirise
Foto: Profimedia
Kao vječiti i odani ljubitelj parfema, odlučila sam da istražim parfemsku industriju u Grasu, u Francuskoj, srednjovjekovnom gradiću na jugu Provanse poznatom kao svjetska parfemska prestonica.
Ovdje, skriveni od morskog vazduha, plodno tle i sunce njeguju ružu, jasmin, lavandu, mirtu, divlju mimozu i drugo cvijeće koje čini srž francuskog parfimerstva još od 17. vijeka. Gras je naročito poznat po nježno ružičastoj majskoj ruži i jasminu. Oba cvijeta u srcu su nekih najpoznatijih parfema na svijetu, uključujući famozni „Chanel No. 5“.
Priča o mjestu koje Gras zauzima u istoriji parfema počinje sa neprijatnim mirisom. U srednjem vjeku, Gras je bio središte kožarskog posla, ali proces bojenja kože podrazumjevao je isparenja oporog i neprijatnog mirisa koji nije išao uz napirlitano plemstvo. Međutim, jedan od majstora predstavio je par namirisanih kožnih rukavica Katarini de Mediči, kraljici Francuske od 1547. do 1559, i industrija je rođena.
Do danas, u Grasu i oko njega, Dior, Hermes i Chanel uzgajaju majsku ružu i jasmin na zaštićenim cvjetnim poljima. Grad svake godine slavi cvat ovih biljčica – uz dva festivala – a Dior se ove godine vratio u Château de la Colle Noire, nekadašnji dom Kristijana Diora u Grasu.
Mnogi prominentni “nosevi” (iliti parfimeri) rade u Grasu koji je za njih nepresušna inspiracija. Grad je toliko uvezan sa parfemima, njihovom istorijom i vještinom neophodnom za izradu, da se lokalna industrija čak prijavila za Uneskovu listu svjetske baštine, skladište tradicija koje se oslanjaju na znanje što se prenosi i koje se smatraju previše krhkim u globalizovanom svijetu.
Dok sam autobusom putovala iz Kana u Gras, primjetila sam sveprisutnost znakova koji upućuju na tri istorijske parfimerije u gradu: Galimar, Molinar i Fragonar. Gras je, takođe, dom prestižnog Instituta za parfimerstvo.
Narednog dana, stigla sam u zdanje Fragonar – amalgam prodavnica, muzeja i parfimerskih radionica. Zgrada datira iz 1782, iako je parfimerija otvorena tek 1926, kada je i dobila ime po slikaru iz Grasa, Žan-Onoreu Fragonaru. Skupilo nas se nekoliko da obiđemo Fragonar sa mladom Džesikom, vodičem.
Prolazili smo kroz prostorije sa masivnim bačvama od nerđajućeg čelika. Džesika nam je objasnila: kada se ubere jasmin, cvijet narandže, lavanda i dugo bilje, cvijetovi se smještaju na platoe na vrhu čelične kace u kojoj je ključajuća voda. Otuda se diže para koja skuplja aromatične komponente i odvodi ih u staklenu hladnjaču gdje se mješaju voda i esencijalna ulja.
-Za litar ulja potrebno nam je tri tone cvijeća – rekla nam je Džesika.
Narednog jutra, odvezla sam se u Musée International de la Parfumerie, Međunarodni muzej parfema, u srcu grada. Muzej je smješten u vili iz 18. veka i baštini tri hiljade godina dugu istoriju parfema.
Muzejski konzervatorijum biljaka nalazi se na 10 kilometara jugozapadno od Grasa. Na dva hektara zemlje prostiru se bašte koje posjetiocima pružaju priliku da pomirišu i dodirnu botaničke sastojke parfema.
Kada sam već u Grasu, željela sam parfem “po mjeri”. Odabrala sam Galimar, najstariju parfimeriju u Grasu. Nastala je još 1747. godine kada je Žan de Galimar snabdjevao francuski dvor uljima, pomadama i parfemima od masline.
Za vrijeme radionice, našoj grupi predstavljeni su pojedinačni “parfemski organi” – bočice esencijalnih ulja i prazne staklene boce od 100 mililitara. Naša šik domaćica Menon objasnila nam je ulogu gornjih nota, zatim glavnih akorda (dominantnih) i baznih nota, tri sloja parfemskog mirisa. Uz poneki savjet, pomogla nam je da okvirno procjenimo šta je ono što želimo. Dva sata kasnije “Lark” je rođen, i bio je daleko bolji od svega što sam mogla da zamislim; istovremeno svijetao i mračan (lotosov cvijet, bergamot, gardenija, bambus i sandalovina, između ostalog).
-Veoma ženstveno – rekla mi je Menon nakon što je umočila bijelu tračicu u moj novi parfem i omirisala je.
Sada, kada nosim gotovo ručno izrađeni parfem, vraćam se u vrijeme kada sam sjedjela za stolom u ljupkom francuskom gradiću sa jednako ljupkim mještanima i slušala ih kako razgovaraju o magičnoj stvari zvanoj alhemija.
Autor: Kolin Krimer
Izvor: The New York Times International Report/Nedeljnik
