Šta to Australija i danas duguje Dancima? Ovo je priča o jednom vizionaru i njegovom životnom projektu koji će promijeniti sve, ali ga i koštati više nego što je mogao da plati. Ovo su isječci slomljene vizije Jorna Utzona i njegove velike Opere.
Konceptualno jednostavan, ali dizajnerski neuhvatljivo kompleksan projekat postaće nacionalno obilježje mlade Australije. Jedan čovjek je imao viziju funkcionalnog i vizuelnog savršenstva umjetničkog prostora, u vremenu koje je obećavalo, ali kao i svako koje se rađa i otkriva, bivalo ograničeno političkim strujama, sitnim pobjedama i osudom javnosti.
U svijetu arhitekture o ovom projektu se i danas govori kao o novoj dimenziji, prekretnici poznatih dostignuća i najvećem arhitektonskom i dizajnerskom podvigu dvadesetog vijeka. Ipak, dugi niz godina biće osuđivan kao propast, potpuni fijasko, bespotreban trošak. Kome je još u Sidneju potrebna Opera?
POČETAK KOJI OBEĆAVA
Sidnej, Australija 1950.
Široke ulice, zeleni parkovi koji mirišu na svježu travu. Nemirni talasi Pacifika lome se o stijene u luci Darling u koju pristižu brodovi iz dalekog svijeta; ponovo se uspravljaju i u svojoj punoj snazi postaju raj za surfere na Bondaj plaži. Australijanci se osjećaju slobodno – u ovoj mladoj zemlji pedesetih godina prošlog vijeka dominira osjećaj da je sve moguće, čitav svijet im je otvoren. Oni vole laganu zabavu – fudbal je religija, pivo najprodavnije osvježenje, a klađenje na konjskim trkama tradicija u koju se ulaže 400 hiljada tadašnjih funti nedeljno.
Ljudi su budni, aktivni, živi. Biti pravi Australijanac podrazumijevalo je biti politički i društveno aktivan član zajednice koji se ponosi svakim udahom svoje različitosti i slobode. Izgrađivala se zemlja, stasavala nacija. Nazirala se uzbudljiva budućnost “zemlje na drugoj strani svijeta”.
O Australiji se tada govorilo kao o zemlji sa “sunđer-kulturom”. To je značilo da upija sve što se dešava sa druge strane Pacifika. Izgradnja jednog takvog ekstravagantnog prostora kao što je Opera koji bi bio prestižno mjesto za umjetničke peformanse na najvišem nivou, značilo bi da će Australija postati važan član svjetskog umjetničkog kruga. Sidnejska Opera predstavljala je most ka globalnom svijetu kulture, a to nisu svi jednako vrednovali.
Kopenhagen, Danska 1957.
Desetogodišnja Lin baca igračke i trči ka telefonu. Sa druge strane žice, nepoznat muški glas saopštava da je gospodin Jorn Utzon pobjednik takmičenja Novog Južnog Velsa za izgradnju Opere u Sidneju. Glas je ozbiljan i riječi zvuče važno, ali niko iz porodice Utzon nije mogao ni da nasluti šta će one sve donijeti.
Jorn Utzon rođen je aprila 1918.u glavnom gradu Danske, Kopenhagenu. Kao sin pomorskog arhitekte postepeno je razvijao prefinjeni ukus za umjetnost, suptilne linije i formu. Mladi Jorn je od oca naučio kako da posmatra prirodu i iz nje crpi inspiraciju stvarajuci oblike u skladu sa njom.
Sa 38 godina iza sebe je imao diplomu Kraljevske danske akademije primijenjenih umjetnosti, svoju arhitektonsku kompaniju sa nekoliko pobjeda na takmičenjima za gradske projekte i reputaciju beskompromisnog, nezavisnog perfekcioniste. Potpuno zaljubljen u prirodu, svjetlost i refleksiju, trudio se da svaki nagib zemljišta ostane netaknut; sve što gradi bilo je u savršenoj harmoniji sa lokacijom.
Upravo je lokacija to što ga je privuklo da se prijavi na konkurs za izgradnju prve Opere u Australiji. Mjesto namijenjeno ovoj instituciji smatrao je savršenim – nekoliko stotina metara od samog centra grada, a ipak dovoljno izolovano da naglasi posebnost novog projekta u prometnoj Benelong luci. Nekadašnje skladište postalo je tlo za remek djelo.
S obzirom na isturenu poziciju, novi simbol Sidneja nije smio imati mane. O svim detaljima, neki bi ih možda nazvali trivijalnim, Utzon je pažljivo razmišljao. Veliki Danac, kako su ga mediji uskoro prozvali, postavio je sebi zadatak da sagradi do tada nikad viđenu, nevjerovatnu mašineriju za performanse i znao je da ona mora biti savršena. Ideje su se gomilale i on je uskoro u svojoj glavi imao završenu sliku projekta. Rok za predaju idejnog plana komisiji Novog Južnog Velsa je bio isuviše blizu da bi ga opterećivao detaljima, pa je svoj prijedlog poslao kršeći nekoliko pravila takmičenja – nacrt je više ličio na dijagram, bez detaljnih pojašnjenja i procjene troškova. Jednostavno, bio je to kroki jedne vizije. Jorn je bio siguran u kvalitet svog rada, ali nije mogao da zna da li će australijanska komisija arhitekata moći da zamisli Sidnejsku opersku kuću sa istom strašću kao njen tvorac, onako kako je on imao u glavi od prvog dana.
FILISTARSKI STRAHOVI
Utzon je odmah po dolasku u Sidnej započeo rad na projektu. To je zahtijevalo vrijeme i strpljenje, a javnost je i tada bila slaba na čekanju i htjela je sve odmah. Nepune dvije godine aktivnog rada na planu konstrukcije i niko više nije htio da čeka. Jorn i njegov tim bili su primorani da radove započnu tada, 1959, četiri godine ranije nego sto je bilo planirano. Rani početak bio je politčka neophodnost, ali arhitekturalna katastrofa. Sve one greške koje su postojale na papiru, sada ce biti utisnute u beton i čelik. Ipak, bilo je jasno da će se umjetnost morati povinovati politici i zahtjevima birokratije.
Dva amfiteatra izranjaju iz betonske platforme – velika za operske koncerte i balet, manja za dramske predstave. Dva duga niza stepenica od foajea do vrha sale koja vode do sjedišta okrenutih glavnoj pozornici sačinjenoj od devet liftova koji vode u podnožje zgrade, namijenjeno scenografskim potrebama. Tu se nalaze još jedno manje pozorište i dvorana kamerne muzike. Ideje su jasne, ali rani početak radova i veliki broj kasnijih izmjena stalno su postavljali nove izazove pred Utzona i njegove inzenjere pa je samo baza projekta koštala gotovo tri puta više od prvobitnog plana.
Sidnej, Australija, 1961.
Vrijeme je prolazilo, a savršeno strukturalno rješenje za krov još uvijek nije bilo pronađeno.
Septembra 1961, danski genije dobio je ideju. Shvatio je da, da bi pronašao rješenje za kompleksan dizajn krova, mora se vratiti jednostavnim formama. Uvidio je da umjesto prvobitno planiranih parabola koje su se pokazale veoma komplikovanim za kontrukciju, dovoljno je da započne sa sferičnim oblikom od kojeg dalje može dobijati sve željene oblike – ovo je učinilo proračune jednostavnijim. Ovakve oblike pojedinačnih rebara koji su isječeni iz jednog oblika, moguće je masovno proizvoditi i postaviti na precizno odredjena mjesta. Iako se i danas govori o bijelim jedrima Sidneja, Jorn je godinama kasnije objasnio da ga je inspirisalo nesto potpuno drugačije – oljuštena narandža, podijeljena oštrim nožem. Konačna konstrukcija imala je 2194 dijela težine do 15 tona.
Kako odrediti koliko vrijedi nešto što nikada ranije nije izgrađeno? Koja je prava cijena remek-djela? Koliko biste ga vi platili?
Centar javne nacionalne debate postao je budžet Opere, bolje reći njegovo premašivanje. Jorn je osjećao bujajuće neprijateljske struje, ne samo iz redova javnosti, već kolega, inženjera koji su bili umorni od njegovog perfekcionizma i “vizije koju rijetki razumiju”.
Razgovori o milionima tadašnjih funti koji su “ovako izgubljeni, a inače su mogli biti uloženi u izgradnju bolnica i škola” postali su svakodnevnica i jedna od tema za ispunjavanje neprijatnih tišina u beznacajnim susretima. Manje se govorilo o milionima koje Novi Južni Vels troši na već pomenutu tradiciju klađenja. Ovo je bio jasan dokaz da javnost nije imala toliko zamjerki na potrošen novac, vec na svrhu potrošnje. Ponovo, kome je još potrebna Opera?
Do početka šezdestih godina troškovi su porasli četiri puta. Ove brojke postale su centralna tačka diskusije i uspješno su kreirale sliku da je vlast potpuno izgubila kontrolu nad projektom. Mediji su uživali u melodrami izmedju umjetnika koji kao takav mora biti neodgovoran i političara koji “žele najbolje za narod”.
Jedan od njih, novoizabrani ministar javnih radova odigraće ključnu ulogu. Dejvid Hjuz, do skora prodorni glas opozicije i dežurni kritičar Utzonovog projekta, svojim ubjedljivim političkim govorima i pragmatičnim pristupom ohrabruje javnost da prezre rad, projekat pa i samog arhitektu. Glas javnosti je postao obeshrabrujuća tišina očekivanog neuspjeha. Svaki praktičan korak novog ministra oduzimao je život Jornovoj viziji. Ona je zahtijevala strpljenje, razumijevanje i vrijeme. Hjuz nije imao ništa od toga.
Netrpeljivost izmedju Jorna i australijanskih moćnika postala je kočnica na svakom koraku. Projekat je stagnirao i Hjuz je uskoro odlučio da prestane da isplaćuje Jorna i njegov tim. Uvrijeđen, i više od toga ubijeđen da niko osim njega ne može završiti projekat, odlučuje da napusti sve. Napušta Operu, Sidnej, Australiju.
Odlazeći izgrada sa svojom porodicom, kroz prozor aviona posljednji put gleda svoj veliki nezavršeni projekat. Jorn mu nikada više nije bio toliko blizu. Opera je konačno završena 1973, a Jorn nije prisustvovao svečanom otvaranju. Nikada se nije vratio u Sidnej i nikada nije prihvatio nijedan poziv koji je uslijedio.
Sljedeće godine proveo je radeći na projektima širom svijeta, pametno odmjeravaći svaku riječ upućenu javnosti. Prihvatio je činjenicu da neko drugi završava ono čemu je njegov um dao život. Nije se vraćao u prošlost, nije htio da živi gorak život ideje prodate za cijenu nekih uskih umova. On je daleko od svega, pronašao mir u kući na mediteranskoj obali španskog ostrva Majorka koju je sagradio za svoju porodicu.
Pritzkeovu nagradu, najprestižniju u svijetu arhitekture, primio je 2003. godine. Njegova reakcija još je jedna u nizu koja opisuje nezavisan duh beskompromisnog vizionara. Te godine za Sydney Herald tribune kaže “ako vam se dopada rad nekog arhitekte, ne dajte mu zlatne medalje, dajte mu da gradi gradove”.
Živio je život znajući da je njegov dizajn unio novi pravac diskursa u arhitekturi i da je Australiji dao nacionalno obilježje otporno na vrijeme. Znao je da ne mora da se vrati u Sidnej da bi mogao vidjeti svoje veliko djelo – trebalo je samo da zatvori oči i ono će biti pred njim – bez mane, netaknuto prepravkama i pričama o novcu.
Jorn je tog petka 2008. zaspao pored svoje supruge u miru porodične kuće u rodnom gradu. Sljedećeg jutra nije otvorio oči. Umro je prije izlaska sunca od posljedica srčanog udara.Pitam se, koje li su slike danskog genija ispratile na drugu stranu.
Piše: Marija Rašović
(Marija Rašović iz Podgorice, nakon što je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Beogradu i završila masters u Madridu, živi i radi u Abu Dabiju. I putuje… Njena zapažanja pretočena u tekstove bićete, uvaženi čitaoci, u prilici da čitate na portalu MNE magazin)