KOLUMNE
MOJ SVIJET: Poltroni do posljednjeg daha
Piše: Dušanka Vukadinović
– Poltroni su đubre svakog vremena na kojem počivaju sva zla ovoga svijeta, govorio je Meša Selimović. Prateći razvojni put poltrona koje poznajem shvatam zašto je književnik morao da pribjegne primitivnom rječniku, što mu nije svojstveno, da bi definisao ovu svevremensku i sveprisutnu, neuništivu društvenu gamad.
Nakon višegodišnje opservacije mogu da nađem samo jednu zajedničku osobinu za sve poltrone koje znam – patološki lažu. Po svemu drugom su raznorodni, različitog društvenog i ekonomskog statusa, godina, obrazovanja, seksualne orijentacije. Isti su samo po tome što lažu i po spremnosti da štiteći svoj najsitniji, najbanalniji interes ugroze opšti napredak. U suštini oni nikad i ne razmišljaju o kategoriji opšteg dobra i upravo su oni kroz vrijeme uništili taj mit. Dok je njih, kolektivno blagostanje je nedostižno. U njihov psihološki profil može da se upiše i to da ne mogu da podnesu tuđi prosperitet, naročito ako je zaslužen i zasnovan na pravom talentu, znanju ili karakternim vrijednostima.
Te ulizice i špijaju, kad nemaju šta – izmisle, podvale. To rade ponekad i bez ikakvog povoda, koristi. Čisto da budu u kondiciji kad im te vještine ponovo zatrebaju.
Kad se samo sjetim jedne dodvoričke ruke koja je sa jednakom lakoćom dočekivala svakog novog pretpostavljenog, a nije ih bilo baš malo. Vještina kojom je ta ruka otvarala vrata svakom dolazećem, a zalupila ih za svakim odlazećim šefom bila je fanscinantna. Isti komični scenario svaki put. Ni sad ne znam razloge i duboke komplekse koje tjeraju čovjeka na takvo ponašanje. Pozicija do koje je došla ta osoba nije visoka, a skoro da je imala kapaciteta da do nje dođe i regularnim putem.
Kada bih pisala roman iskoristila bih još jedan poltronski lik. Mislim da je taj karakter građen od rođenja. Jednostavno išlo se linijom manjeg otpora, pa je najbezbjedniji odgovor u svakoj situaciji, konfliktnoj i mirnodopskoj, bio – u pravu si. Zbog toga „u pravu si“ stvari se nikada nijesu kretale na bolje ni za koga, osim za osobu koja je izgovarala.
Dodvorice, što je najgore, razvijaju dodvoričku kulturu, pa i određenu vrstu strahopoštovanja. Svi govore – pusti ih, vidiš da im se ne može ništa. I ne može, jer obraza nemaju, pa im se ne može udariti na savjest. Ostaje mi da vjerujem da im je najteže sa njima samima.
