KOLUMNE
PSIHO TEMA: Šta, zapravo, znači ,,biti jak”?
Marko Minić
“…Ja samo želim da budem kao prije. Ne mogu sebe da prepoznam. Ja sam bila jaka, sve sam postizala. Kao najstarije dijete brinula sam o bratu i sestrama i završavala sve kućne obaveze, jer je majka radila dvije smjene. I pored toga, bila sam odličan đak. Počela sam da zarađujem kao srednjoškolka, da bih pomogla majci. I tokom studija sam radila, jer ne bih mogla drugačije da se finansiram. Bila sam nekako izdržljiva i snažna. Nikad nisam bila neraspoložena, imala sam energije za sve i sve sam mogla. Svi su me znali kao jaku, vedru i nasmijanu. Ne mogu da se sjetim da sam nekad bila neraspoložena i uplakana, a pogledajte me sad. Ne znam šta me uhvatilo. Želim samo da budem kao prije. Da budem jaka…”
Ljudi nerijetko, na početku psihoterapije, izjavljuju slično: da žele da budu kao prije, da budu jaki i izdržljivi. Često sebe osuđuju, krive i ljute se na sebe zato što više nisu “izdržljivi i čvrsti” kao što su ranije bili.. Čude se otkud im sad taj “luksuz” na slabost. Kao da je nedopustivo, sramno i gotovo nevaspitano, ne biti jak, osjećati se loše, dozvoliti sebi i neprijatna osjećanja.
A šta zapravo znači to biti jak? U našoj sredini, tradicionalno se njeguje snažan kulturološki imperativ, kojim se zabranjuje pokazivanje neprijatnih osjećanja, u prvom redu tuge, straha, strepnje, ljutnje ili bilo kakve slabosti. Njihovo ispoljavanje poistovjećuje se sa nemoću i manjom vrijednošću. S toga je Dzejms Bondovski, potentno-ravnodušni kul stav, kojim se prepokrivaju osjećanja, poželjan model da se “izdržavaju” razne životne teškoće i bude prihvaćen u društvu. Ideal je pokazati sebe kao “jaku”osobu koja može sve da izdrži, a da ništa ne pokaže. Čak i na sahranama, nerijetko se čuje kako se sa divljenjem komentariše: “Dobro se držao, suzu nije pustio.”
Posljedično, pod uticajem kuturološkog okvira formira se i vaspitni stil. U ranoj dobi, roditelji i druge važne figure modeluju, sugerišu, šalju verbalne i neverbalne poruke kojima se zabranjuje djetetu da dođe u kontakt sa svojom emocionalnošću i ispoljava “nepopularna” neprijatna osjećanja. Na taj način dijete donosi rane emocionalne odluke o tome čime će sve kasnije kroz život prepokrivati svoja autentična, zabranjena osjećanja. Ako dijete u kontinuitetu dobija poruke poput: “ti si muško, ne cmizdri kao djevojčica”, “djevojčice se ne mršte, postaćeš ružna”, “život je stalna borba, moraš biti jaka”, “ružan si kad plačeš”, “u ovakvom svijetu samo jaki opstaju”,…zapravo mu se daje do znanja da je ono u redu i da je važno ljudsko biće samo ako je (i sve dok je) “jako”, tj. ako ne osjeća i ne pokazuje tugu, strah, zabrinutost, i druge neprijatne emocije. Ukoliko dijete usvoji ovakvu logiku, iz potrebe da bude voljeno od strane brigujućih figura, ono će duboko vjerovati da mora stalno biti jako i izdržljivo. Dopašće mu se reakcija roditelja, a kasnije društva, na sve ono što ono nije i sve više će investirati u lažni dio sebe, potiskujući paralelno svoju autentičnost. Na kraju, osoba ne prihvata sebe, kad u nekim situacijama dođe u kontakt sa autentičnim, zabranjenim osjećanjima. To je iritira, ljuti, želi da bude kao prije…
Iz istog razloga, kod nas ljudi teško odlučuju da se obrate za pomoć kad imaju psihičke teškoće. To čine kad “dođe voda do poda”, i kad se oprobaju sve alternativne metode, što posebno važi za mušku populaciju. Jer, ići kod nekog da te “uči, savjetuje, govori šta treba da radiš…itd.” (što psihoterapija nije), se doživljava kao slabost i nemoć. Tek kada osvijeste da su dovoljno dugo bili jaki, izdržavali svašta tokom odrastanja, dopuste sebi potisnuta, autentična osjećanja i donesu nove odluke, biće zapravo jaki; na jedan nov, životniji i autentičniji način.
Autor: Marko Minić
dipl. psiholog
transakcioni analitičar savjetnik
mob./viber: +382 68 448900
email: [email protected]
