MAGAZIN PREPORUKA
NIČE O PRONALAŽENJU SEBE: Prati savjest koja te poziva – Budi ono što jesi!
Foto: YouTube
Fridrih Niče je vjerovao da je prihvatanje teškoća esencijalno za ispunjenje života, smatrajući da je samospoznaja jedan od najvažnijih egzistencijalnih problema. On je apostrofirao kako mi sebe pronalazimo i kako iznosimo sopstvene talente u svom odličnom eseju pod nazivom „Šopenhauer kao vaspitač“:
„Svako ljudsko biće koje ne želi biti dio masa treba samo da prestane sebi da olakšava stvari. Neka samo prati svoju svijest, koja ga poziva: Budi ono što jesi! Sve što sada činiš, misliš, želiš, sve to nisi ti.“
Niče dalje tvrdi:
„Svaka mlada duša čuje ovaj zov danju i noć i ježi se sa uzbuđenjem predosjećaja tog stepena sreće koje su vječnosti pripremile za one koji razmišljaju o sopstvenom istinskom oslobođenju. Ne postoji način da se pomogne bilo kojoj duši da postigne ovu sreću, sve dok je okovana lancima javnog mnjenja i straha.
A kako beznadežan i besmislen može život postati bez takvog oslobođenja. Ne postoji sumornije, tužnije stvorenje u prirodi nego čovjek koji izbjegava sopstveni genij i naginjući se čas lijevo čas desno prema nazad, pa u bilo kom pravcu.“
Niče smatra da je jedini protivotrov ovoj egzistencijalnoj turobnosti sljedeće:
„Niko ne može sagraditi mostove na kojima ćeš ti, samo ti, preći rijeku života. Možda postoje bezbroj staza i mostova i polubogova koji bi te prenijeli preko; ali samo po cijenu zaloge i odricanja sebe. Postoji jedna staza na svijetu koju niko ne može preći osim tebe. Gdje ona vodi? Ne pitaj, kreni!“
Put kojim upoznaješ sebe nije lak:
„Kako čovjek može poznavati sebe? To su mračna, tajanstvena posla: ako zec ima sedam koža, čovjek ima sedamdeset puta sedam, bez mogućnosti kad ih skine da kaže sad si ovo stvarno ti; to više nije tvoja spoljašnost. To je mučan, opasan poduhvat proniknuti u sebe, spustiti se odlučno i direktno u tunele svog bića. Kako je lako time naneti sebi povrede koje nijedan doktor ne može izliječiti.
Foto: YouTube
Osim toga, zašto bi to trebalo da je neophodno s obzirom na to da sve svjedoči našem postojanju – naša prijateljstva i neprijateljstva, naši pogledi i rukovanja, naša sjećanja i sve što smo zaboravili, naše knjige kao i naše olovke.
Za najvažniju potragu, ipak, postoji metod. Neka mlada duša razmotri sopstveni život sa pogledom na sljedeće pitanje: Šta si do sada stvarno volio? Šta je bilo kada uzdizalo tvoju dušu, šta je dominiralo tobom i istovremeno te radovalo? Poređaj ispred sebe ove cijenjene stvari i možda će ti one otkriti zakon njihove prirode i poretka: osnovni zakon tvog istinskog sopstva.
Uporedi ove stvari, gledaj kako dopunju, uvećavaju, prevazilaze, preobražavaju jedna drugu; kako prave merdevine na čijim stepenicima si se penjao ka sebi do sad; tvoje istinsko sopstvo ne leži zakopano duboko u tebi, prije je uzdignuto neizmjerno iznad tebe ili barem iznad onoga čemu obično pribjegavaš da bi bio što jesi.“
Niče je smatrao da je prava uloga obrazovanja da se pronađe pravo sopstvo:
„Tvoji pravi vaspitači i mentori otkriće ti originalni smisao i osnovnu građu tvog bića, nešto što nije na kraju podložno obrazovanju ili vaspitanju od strane drugih, ali je uvijek teško pristupiti mu, nešto vezano i nepokretno; tvoji vaspitači ne mogu ići dalje, i biti tvoji osloboditelji.
I to je tajna svake istinske kulture: ona nam se ne prikazuje sa vještačkim ekstremitetima, voštanim nosevima, noseći naočare – da nam za takve darove ostavlja varljivu sliku obrazovanja. Ona je oslobađajuća, vadi korove, uklanja kamenčiće, rastjerujući štetočine koji bi nagrizale nježni korjen i izdanak biljke; ona je izliv svijetla i topline, nježno kapljanje noćne kiše…“
On zaključuje:
„Možda postoje načini pronalaženja sebe, budeći se iz anestezije u koju smo uobičajeno sakriveni kao da smo u mračnom oblaku – ali ja ne znam za bolji od onog koji reflektuju vaspitači i mentori.“
Preveo i prilagodio za portal kultivisise.rs: Spasa Vidljinović
Izvor: brainpickings.org
